Euronews Business nedavno je objavio detaljnu analizu minimalnih plaća u Europi, istražujući ne samo iznose koje radnici primaju, već i stvarnu kupovnu moć tih plaća u različitim zemljama. Minimalna plaća u Europskoj uniji ima zadatak osigurati radnicima osnovni životni standard, no u praksi se pokazuje da su iznosi nerijetko nedovoljni, osobito ako se ne prilagođavaju inflaciji i rastućim troškovima života.
Od srpnja 2025. godine, prema podacima Eurostata, nominalna minimalna plaća prije odbitaka u državama članicama EU-a varirala je od svega 551 euro u Bugarskoj do čak 2704 eura u Luksemburgu. Kada se u ovu usporedbu uključe i zemlje kandidatkinje za članstvo u EU, najnižu minimalnu plaću bilježi Ukrajina – svega 164 eura mjesečno. Važno je napomenuti da pet članica EU-a – Italija, Danska, Švedska, Austrija i Finska – uopće nemaju zakonom propisanu nacionalnu minimalnu plaću, već se iznosi dogovaraju kroz kolektivne ugovore i pregovore između poslodavaca i sindikata.
Eurostat tradicionalno dijeli zemlje u tri skupine prema visini minimalne plaće, no Euronews je u najnovijem izvještaju dodao i četvrtu, onu najnižu, koja obuhvaća sve zemlje s minimalnim plaćama ispod 600 eura. U tu vrlo nisku skupinu, uz Ukrajinu i Moldaviju, spadaju i Albanija, Bugarska, Turska i Sjeverna Makedonija. Niska skupina obuhvaća zemlje s minimalnim plaćama između 600 i 999 eura, dok se srednja skupina odnosi na one koje isplaćuju između 1000 i 1500 eura. Visoka skupina obuhvaća zemlje čija minimalna plaća premašuje 2000 eura. Među njima su Luksemburg, Irska, Nizozemska, Njemačka i Belgija, dok je Francuska sa 1802 eura jedina zemlja koja pripada vrhu, iako ne doseže granicu od 2000 eura.
Nominalne brojke daju važan uvid, ali ne pokazuju stvarnu sliku kupovne moći. Zbog toga je ključno promatrati standarde kupovne moći (PPS), koji prilagođavaju visinu plaće prema stvarnim troškovima života u svakoj zemlji. PPS koristi umjetnu valutu koja izjednačava količinu robe i usluga koje se mogu kupiti u različitim državama, čime se omogućuje pravednija usporedba. Primjerice, iako je minimalna plaća u Luksemburgu gotovo pet puta veća od one u Bugarskoj, kada se iznosi prilagode prema PPS-u, ta razlika se smanjuje na 2,3 puta. Luksemburg i dalje ostaje na vrhu s minimalnom plaćom od 2035 PPS jedinica, dok Estonija bilježi najnižu vrijednost među članicama EU-a s 886 jedinica. Najnižu vrijednost u širem europskom kontekstu ima Albanija, s PPS-om od 566.
Zanimljivo je da neke zemlje kandidatkinje, poput Sjeverne Makedonije, Turske i Crne Gore, ostvaruju bolje rezultate u PPS-u nego čak sedam članica EU-a – među njima Maltu, Mađarsku, Slovačku, Češku, Bugarsku, Latviju i Estoniju. Isto tako, Rumunjska, Crna Gora i Bugarska zauzimaju relativno snažne pozicije kad se uzme u obzir kupovna moć, dok Estonija i Češka značajno padaju na ljestvici u usporedbi s njihovim nominalnim iznosima.
Prema dr. Sotiriji Theodoropoulou iz Europskog sindikalnog instituta (ETUI), visina plaća u nekoj zemlji u velikoj mjeri ovisi o razini produktivnosti gospodarstva. Zemlje s razvijenim industrijskim i financijskim sektorima, kao i s visokotehnološkom industrijom, imaju veću produktivnost, što im omogućuje i veće plaće. Osim toga, važnu ulogu ima i pregovaračka moć radnika – snažni sindikati i kolektivni pregovori često doprinose višim nadnicama.
U posljednjih šest mjeseci, od siječnja do srpnja 2025., većina zemalja EU-a i kandidatkinja nije mijenjala iznose minimalnih plaća. Međutim, postoje i iznimke. Sjeverna Makedonija zabilježila je najveći rast, od 7,7 posto, a slijedi je Grčka s porastom od 6,1 posto. S druge strane, Turska je zabilježila pad minimalne plaće od čak 21,2 posto, dok je u Ukrajini zabilježen pad od 9,9 posto. U Turskoj, primjerice, iznos minimalne plaće u domaćoj valuti ostao je isti, ali je zbog visoke inflacije i slabljenja lire stvarna kupovna moć radnika značajno smanjena.
Gledajući širi vremenski period, od srpnja 2024. do srpnja 2025., najveće godišnje povećanje minimalnih plaća ostvarile su Crna Gora i Sjeverna Makedonija, s rastom iznad 20 posto. Među članicama eurozone, najizraženiji porast zabilježen je u Hrvatskoj, s povećanjem od 15,5 posto, dok je Litva rasla za 12,3 posto. U Francuskoj je rast bio skroman, svega dva posto, dok su Španjolska i Njemačka zabilježile nešto veće poraste od 4,4, odnosno 5,2 posto. No, kada se ovi podaci stave u kontekst inflacije, jasno je da stvarna vrijednost tih povećanja ostaje upitna.
Ujedinjeno Kraljevstvo, iako više nije članica EU-a, bilježi porast nacionalne minimalne plaće od 6,7 posto od travnja 2025., što pokazuje slične trendove kao i u ostatku Europe.
Na kraju, analiza pokazuje da Europa ostaje duboko podijeljena kada je riječ o minimalnim plaćama. Dok zemlje zapadne i sjeverne Europe svojim radnicima nude značajno više iznose, države na istoku, Balkanu i među kandidatkinjama za članstvo i dalje zaostaju – i to ne samo u nominalnim iznosima, nego i u stvarnoj kupovnoj moći. U kontekstu sve veće mobilnosti radne snage unutar Europe, ove razlike više nisu samo ekonomsko pitanje, već i izazov za socijalnu koheziju i političku stabilnost na razini cijelog kontinenta.
Izvor: EuroNews
