3. studenog 1957. godine cijeli je svijet ostao zapanjen – u orbitu je lansirano prvo živo biće! Lajka, mala mješanka sibirskog haskija i terijera, prva je podnijela teret znanstvenih testiranja, ali i hladnoratovskog nadmetanja tko će prvi u svemir.
Lajka je bila lutalica pokupljena s moskovskih ulica. Pravo ime joj je bilo Kudravka, ali ubrzo je dobila nadimak Lajka jer je puno lajala.
Prije no što će u svemir poslati prvog čovjeka, znanstvenici su morali istražiti kako će na njega utjecati sile leta, dugotrajno bestežinsko stanje i mnoge druge stresne situacije. Krajem pedesetih godina Sovjetski Savez se spremao u orbitu poslati psa. U tu svrhu obučavali su devet takozvanih ‘svemirskih pasa’ na kojima su testirali astronautska odijela i traume bestežinskog stanja. Letjelice su prvo izbacivane na sam rub Zemljine atmosfere, a kasnije sve više. Skoro da je sve bilo spremno za osvajanje svemira. Skoro!
LAJKA NA TRENINGU
Kako je hladni rat bivao sve zaoštreniji, političari nisu znanstvenicima ostavili baš dovoljno vremena za izradu pravog sustava za održavanje života za duže letove. Zapravo, nisu im ostavili vremena uopće. Nikiti Hruščovu, tadašnjem sovjetskom predsjedniku, učinilo se zgodnim da Sputnjik 2 s prvim živim letačem bude lansiran na četrdesetogodišnjicu Oktobarske revolucije.
Sovjetski znanstvenici našli su se u priličnim g…… jer istraživački satelit koji je bio upravo u izradi nisu nikako mogli završiti prije prosinca, a kamoli studenog! Kako im je ostalo svega četiri tjedna vremena, ruski je tim dizajnirao, završavao i usavršavao novu letjelicu takoreći iz skica, a inženjeri su zasukanih rukava šarafili zajedno sa šljakerima u proizvodnoj hali.
Lajka, trogodišnja lutalica, postala je prvom damom svemira. I njoj je dizajnirana posebna oprema. Ugurana je u ‘astronautsko odijelo’ koje je izgledalo kao starinski viteški oklop koji joj je jedva omogućavao neke pokrete, pa tako i pristup hrani i vodi. Kabina je bila opremljena kamerom i hrpom senzora koji su prenosili podatke o tlaku i temperaturi unutar kabine, kao i o Lajkinom tlaku, disanju i otkucajima srca.
Za let Sputnika 2 trenirane su tri životinje: Albina (Альбина), Muška (Мушка) i Lajka. Ruski znanstvenik Oleg Gazenko (Олег Георгиевич Газенко) izabrao je trenirati Lajku.
Albina je prilikom testova dvaput letjela na velikoj nadmorskoj visini, a Muška je korištena za testiranje instrumenata i sistema za održavanje života.
Kako bi pse navikli na uski prostor sićušne kabine Sputnika 2, držali su ih u sve manjim kavezima u periodu od 20 dana. Izuzetno sužen prostor utjecao je na to da psi prestanu obavljati nuždu, bili su uznemireni i cijelo zdravstveno stanje im se pogoršavalo. Laksativi nisu pomagali, pa su istraživači zaključili da su samo dugi periodi treninga efikasni. Psi su stavljani u centrifugu koja je simulirala ubrzanje tokom lansiranja rakete, kao i u mašine koje su simulirale buku u svemirskoj letjelici. Ovo je utjecalo da se njihov puls udvostruči, a krvni tlak poraste na 30–65 MmHg. Psi su trenirani da jedu specijalni žele visoke nutritivne vrijednosti što je trebala biti njihova hrana u svemiru.
Prije lansiranja, jedan od znanstvenika odveo je Lajku kući da se igra s njegovom djecom.
U knjizi koja kronološki prikazuje priču o sovjetskoj medicini u svemiru, dr. Vladimir Jazdovski (Владимир Иванович Яздовский) je napisao: „Želio sam da uradim nešto lijepo za nju. Ostalo joj je još tako malo vremena da živi“.
Prema dokumentima svemirske agencije NASA, Lajka je stavljena u satelit 31. listopada 1957, tri dana prije početka misije. Temperature na mjestu lansiranja bile su ekstremno niske u to doba godine, zbog čega je korišteno crijevo povezano na grijač, kako bi se održala toplina njene kabine. Dvama asistentima određeno je da neprekidno paze na Lajku do lansiranja. Pred polijetanje 3. studenog 1957. sa kosmodroma Bajkonur, Lajkino krzno je obrisano alkoholom i pažljivo iščetkano. Na mjesta gdje je trebalo postaviti senzore za praćenje njenih tjelesnih funkcija nanijeli su jod.
Kada je ubrzanje dostiglo vrhunac Lajkina brzina disanja se povećala tri do četiri puta u odnosu na brzinu prije polijetanja. Senzori su pokazali da joj je brzina otkucaja srca bila 103 otkucaja u minutu prije polijetanja, a da se popela na 240 tokom početka ubrzanja. Nakon što je dostigao orbitu, vrh Sputnika 2 je uspješno odbačen. Međutim, središnji Blok A nije se odvojio kako je bilo planirano, što je onemogućilo pravilan rad sistema za reguliranje topline. Neki od termoizolatora su se oštetili, uslijed čega je temperatura u kabini porasla na 40 °C. Nakon tri sata provedenih u bestežinskom stanju, Lajkin puls se spustio na 102 otkucaja u minutu, tri puta više vremena u odnosu na testove vršene na Zemlji, što je ukazivalo na to da je bila pod velikim stresom. Rana telemetrija ukazivala je na to da je Lajka, iako potresena, ipak jela hranu. Nakon približno pet do sedam sati leta, iz letjelice se više nisu pokazivali nikakvi znaci života.
Nakon šest dana potrošile su se baterije i u kapsuli je nestalo zraka. Sa svim zamrlim sustavima, Sputnjik je nastavio kružiti u orbiti sve do travnja 1958. godine, kada je pao u atmosferu i pritom izgorio.
Lajka je jedina životinja koja je poslana u svemir, a da su znanstvenici znali da će ondje umrijeti. Oleg Gazenko, jedan od vodećih znanstvenika koji je radio na tom projektu, kasnije je izrazio veliko žaljenje. “Što više vrijeme odmiče, to mi je sve više žao”, priznao je osamdesetogodišnji znanstvenik, “Nismo to smjeli učiniti. Nismo naučili dovoljno da bismo opravdali Lajkinu smrt”.
