Nervoza na korejskom poluotoku

67

Vjerojatno ste popratili nedavno prepucanje (ili možda bolje reći – propucavanje) između Južne i Sjeverne Koreje. Južna je Koreja optužila svoje susjede za postavljanje mine koja je ozlijedila dvojicu vojnika. Potom je Sjeverna Koreja gađala zvučnike kroz koje je Južna osudila njihov režim, pa se aktiviralo i topništvo Južne. Svako malo slični incidenti, neki se više ni ne uzbuđuju na najavu sveopćeg rata. Odnosno, najave da države stavljaju svoje snage iz stanja pripreme za rat u punu pripravnost. Čitaj: business as usual.

Istovremeno, u Sjevernoj Koreji se održavao nogometni turnir na kojem je sudjelovala i momčad iz Hrvatske. Netko će se pitati, kome je palo na pamet slati ih u najzatvoreniju državu svijeta. Istina je zapravo, da u tu zemlju uopće nije tako teško doći, što god vas uvjeravali PR službe pojedinih bendova. Dobiti službeni poziv države je druga stvar, ali ako vam je do turističkog posjeta, slobodni ste otići.

Na istom turniru sudjelovala su i djeca iz Južne Koreje, što malo baca drugačije svjetlo na sukob dviju Koreja, zar ne? Nije baš običaj slati svoju djecu u državu s kojom ratuješ. No, da su stvari ovaj put bile ozbiljnije, pokazuje reakcija Kine, koja je brže bolje na granicu poslala dodatne snage.

Činjenica je da Kim Jong Un mora izazivati incidente svako toliko, kako bi ostao izoliran i pod sankcijama, jer je to jedini način da režim kojem je na čelu opstane. Činjenica je i da kraj tome mora doći, prije ili kasnije. Nervoza kojoj smo svjedočili proteklih dana nagovještava da bi se međunarodno zajednica mogla početi pripremati za njega.

Naime, Sjeverna Koreja, posljednji autoritarni relikt Hladnog rata, upravo proživljava najgoru sušu u zadnjih stotinu godina. Takve i slične nedaće slomile bi režim odavno, da Kina i Južna Koreja ne uskaču već desetljećima s hranom, gorivom i novcem. Samo Kina osigurava Pyongyangu 90% energije, 80% potrošačkih dobara i gotovo polovicu hrane. Kad god izbije kriza, sjevernokorejski režim počne vojno prijetiti, da bi se potom brže bolje izdogovarao neki sporazum i dopremile nove, hitne zalihe potrepština. Ali, sad kada je pažnja međunarodne zajednice usmjerena na neka druga svjetska žarišta, a Kina prolazi svoja unutarnja gospodarska previranja, Kim Jong Un & co. su ispali iz fokusa.

očito je da postoje i neka unutarnja politička previranja u Sjevernoj Koreji, što pored niza izvještaja o pogubljenjima visokih partijskih dužnosnika ove godine, pokazuje i odbijanje službenog poziva Moskve na proslavu obilježavanja kraja Drugog svjetskog rata. Napokon da te netko iz inozemstva pozove u posjet, a ti moraš odbiti, jer nisi siguran hoćeš li se imati kamo vratiti. Kim Jong Un ne spava mirno. Posljednji put kad je država prolazila veliku glad, u devedesetima, javni sustav distribucije hrane se raspao, država izgubila kontrolu, a privatna inicijativa i siva ekonomija procvjetala. Država je kasnije kontrolu povratila, no pitanje je hoće li to uspjeti ponovo, dođe li do sličnog scenarija. U odnosu na to vrijeme, Kina zbog vlastitih problema neće biti toliko voljna odmah priskakati u pomoć, a Istočna Azija je gospodarski dovoljno ojačala da može izdržati šok raspada sjevernokorejskog sustava. Otuda, dakle, ta nervoza tamošnje vladajuće strukture.

U jednom će trenutko do kolapsa doći, a tada će biti potrebna međunarodna humanitarna pomoć, ne samo u smirivanju krize i hrani, već i edukaciji i prilagodbi naroda koji je desetljećima odsječen od svijeta i duboko indoktriniran, da ne kažemo traumatiziran. To je nešto što će trajati vjerojatno čitavu jednu generaciju, paralelno povlačeći pitanje ponovnog ujedinjavanja dviju Koreja. Dobro se sjećamo koji je trošak ujedinjavanje bilo za njemačko gospodarstvo, stotine milijardi njemačkih maraka, a posljedice podjele još se uvijek osjećaju. Neće puno bolje biti ni u ovom slučaju, a Južna Koreja to neće moći podnijeti sama i svijet će morati priteći u pomoć. A svijet valjda neće kasniti, kako često zna…

B.Ž.

Komentari