Priča o sokovniku i kraju svijeta

Recimo da imate besramno puno para, i da vas nabrijani neki prištavi i kuštravi hipster krene nagovarati da uložite novac u njegovu genijalnu, upravo revolucionarnu poslovnu ideju: napravu za cijeđenje voća i povrća.

– Mislite, sokovnik? – zbunjeno biste promucali. – Sokovnici već postoje. Gorenje ima sokovnik.

U osnovi da, sokovnik – nadmoćno bi se nasmijao kuštravi – ali ne običan sokovnik: u ovaj ne bi išlo svježe voće, već gotova pakiranja sa sjeckanim voćem, posebni umetci nalik na jednokratne vrećice za usisavače. Shvaćate? Voće za cijeđenje u Gorenje sokovnicima ljudi ne kupuju u Gorenju. Za vaš sokovnik, međutim, morali bi kupovati vaše specijalno dizajnirane umetke s voćem i QR-kodom.

– QR-kod?! – ponovili biste osvrćući se oko sebe, sve tražeći po sobi skrivenu kameru.

Naravno! – pogledao bi vas mladi geek sad već pomalo i sažaljivo. Sokovnik bi bio priključen na bežični internet, ugrađeni skener očitao bi QR-kod na pakiranju, i ukoliko bi voću unutra istekao rok upotrebe, blokirao bi cijeđenje. Što ćete, jasno, izbjeći ako skinete aplikaciju za smartphone, koja će vas upozoriti da pakiranju soka od avokada i bijelog luka rok upotrebe istječe u ponoć. Sigurnost potrošača na prvom mjestu! Tek na drugom, profit. Jedan takav umetak sa sjeckanim voćem za jednu čašu, recimo – osam dolara.

– Osam dolara čaša soka?! – nasmijali biste se, pa lupili dlanom po čelu. – Aha, shvaćam. Sokovnik bismo dijelili besplatno, a ljudi bi onda morali kupovati pakiranja po osam dolara?

Ne, zaboga! – nasmijao bi se hipster. On je, naime, zamislio da taj lijepo dizajnirani sokovnik košta, pa recimo – sedam stotina dolara.

– Sedamsto!?! – oteo bi vam se krik, nakon čega biste se osvrnuli oko sebe, pa ponovili tiše. – Sedamsto dolara sokovnik?! U Gorenju košta dvadeset!

– Da, ali je li njihov sokovnik spojen na internet?

– Dobro – zaključili biste vi priču, shvativši da imate posla s idiotom koji vas očito zajebava, nakon čega biste, tek da zadovoljite znatiželju, pitali koliko mu, onako odoka, novca treba za razvoj projekta.

– Sto milijuna dolara – odgovorio bi idiot ne trepnuvši, nakon čega biste se vi od srca nasmijali, tutnuli mu pet eura za krafnu i Coca-Colu, pa diskretno pozvali osiguranje.

Tako bi s nabrijanim hipsterom kojemu je s uma sišao Wi-Fi sokovnik s aplikacijom postupio svatko sa zrnom zdravog razuma. Ili bi barem tako postupio u ono vrijeme kad je o novcu zdrav razum još uopće odlučivao. Danas, međutim, zdravoga razuma u biznisu više nema niti u tragovima. Danas, investitori nakon prezentacije pametnog sokovnika oduševljeno plješću i kažu:

– Cool! Koliko ste rekli da vam treba za razvoj projekta?

– Sto milijuna dolara.

– Evo vam sto dvadeset, je li to okej? Kad počinjemo?

Otprilike tako, naime, prije tri godine je izgledao razgovor šefova startup-venturea nekoliko ozbiljnih kompanija iz Silicijske doline s nabrijanim mladim hispterom Dougom Evansom, koji ih je uvjerio da će ljudi, umjesto običnog sokovnika za dvadeset dolara i svježeg voća za dolar-dva po kilogramu, radije kupovati cool sokovnik s bežičnim internetom za sedamsto dolara i umetke sa sjeckanim voćem za osam dolara po čaši. Takva se, eto, kolosalno besmislena ideja imbecilima učinila vrijednom sto dvadeset milijuna dolara ulaganja.

Dvije godine kasnije, lanjskog ožujka, uz efektnu se marketinšku kampanju na tržištu pojavio revolucionarni Juicero – nezamjenjivi novi član obitelji kućanskih aparata, jebački dizajnirani Wi-Fi sokovnik kojim se specijalna Juicero-pakiranja sjeckanog voća preko aplikacije na mobitelu mogu iscijediti u čašu zdravog, prirodnog soka. U hipsterskim krugovima Evans je slavljen kao novi Steve Jobs, a oduševljeni ulagači uspjeli su u projekt uključiti i samog Jeffa Dunna, menadžersku megazvijezdu i bivšeg CEO-a Coca-Cole.

Zdravog razuma u biznisu, rekoh, odavno više nema, ali može ga se još naći u takozvanih normalnih ljudi: to su oni koji ujutro piju voćne sokove, i koji su se razumno zapitali zašto bi itko razmjerno normalan umjesto jeftinog svježeg voća kupio pakirano, sjeckano i skupo. I zašto bi, zaboga, itko umjesto jednostavnog sokovnika od dvadeset dolara kupovao komplicirani Wi-Fi gadget za sedamsto.

Cijela dvije godine pomno razvijana startup-venture investicija od stotinu dvadeset milijuna dolara na kraju je spektakularno prdnula u čabar kad je prvi zajebant s YouTubea shvatio da se specijalni Juicero-umetak u čašu može jednostavno iscijediti – rukom.

Provjerili su to potom i dokazali novinari Bloomberg Newsa, pukla je epska sramota, i uprava kompanije – da skratim priču – ovih je dana, jedva godinu i pol od lansiranja svoga cool hi-tech sokovnika, objavila kako se proizvodnja Juicera obustavlja, i kako će nezadovoljni kupci dobiti povrat novca.

Ljepše, poučnije i gluplje priče o novom kapitalizmu i tehnologiji ja u životu nisam čuo. Jednom ćemo valjda otkriti gdje je i kad točno stvar krenula ukrivo, ali kad se bude pisala povijest naše propasti, među važnijin datumima bit će taj dan prije tri godine, kad je nabrijani jedan prištavi i kuštravi hipster u nekom staklenom uredu u Silicijskoj dolini nagovorio opake mudonje iz upravnih odbora da ulože golem novac u njegovu genijalnu poslovnu ideju – napravu za cijeđenje voća i povrća.

Pomno pogledajte ta lica, i dobro ih zapamtite prije nego se sljedeći put iznenadite kad financijeri i bankari sruše svjetske burze, a vi ostanete bez posla: nikad ne zaboravite da o vašem svijetu i vašem životu odlučuju ljudi koji su sto dvadeset milijuna dolara mrtvi ozbiljni uložili u Wi-Fi sokovnik s aplikacijom za mobitel.

Svaki dan, svaka sekunda poslije toga čisti je bonus za ovu kretensku civilizaciju.”