Aldo Paquola, enciklopedist, filmski kritičar, kolumnist koji je svojim riječima i mislima obogaćivao naše razumijevanje filma, umjetnosti i svijeta, preminuo je sinoć.
Rođen 1952. godine u Prezidu, Paquola je već u mladosti pokazao da film za njega nikada neće biti tek zabava ili prolazni užitak. Školovao se u Rijeci i Zagrebu, gdje je diplomirao filozofiju i opću lingvistiku, a film je doživljavao kao ogledalo ljudske prirode i društva. Generacije studenata Pedagoškog fakulteta u Rijeci pamte ga kao predavača koji je znao zapaliti iskru znatiželje, prenijeti ljubav prema umjetnosti i otkriti nove dimenzije sedme umjetnosti.
Njegova profesionalna putanja svjedoči o gotovo četrdeset godina predanog rada. Od 1974. do 2013. bio je jedno od najprepoznatljivijih imena Novog lista, ali i neumorni suradnik brojnih drugih medija i časopisa. Njegove analize i tekstovi nisu bili tek kritike – bili su pozivi na dijalog, razmišljanje i preispitivanje. Aldo Paquola film nije samo gledao, on ga je živio.
To potvrđuje i njegov autorski rad – kratkometražni film Automati želja iz 1978./79., koji je pronašao svoj put do svjetski poznatih muzeja i centara suvremene umjetnosti poput pariškog Pompidoua i amsterdamskog Stedelijk Museuma. Kao član enciklopedijskog tima Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, Paquola je ostavio i neizbrisiv trag u stvaranju temeljnog kulturnog znanja, dok su njegove knjige i eseji – Don Huanovo ponoćno zrcalo, Retrospectator, Samozatajni hermafrodit, Licemjer – spojili kritiku, književnost i osobnu viziju svijeta.
Za svoj rad i doprinos prepoznali su ga i kolege: 2019. godine na Danima hrvatskog filma dodijeljena mu je Nagrada Vladimir Vuković za životno djelo, najviše priznanje Hrvatskog društva filmskih kritičara.
No, više od nagrada i priznanja, ostaje ono neuhvatljivo – toplina i strast s kojima je govorio o filmu, životu i ljudima. Aldo Paquola bio je beskompromisan u svojim stavovima, ali uvijek vjeran umjetnosti i istini.
