Iz Londona s ljubavlju

91

Prije par dana u Londonu je krenula nova kampanja Hrvatske turističke zajednice, gurana sada već udomaćenim sloganom “Hrvatska, puna života” odnosno “Croatia, full of life”. Temzom je prošao i umjetni otočić s nekim hrvatskim znamenitostima, sve je popraćeno odgovarajućom PR kampanjom, a nije falilo ni državnih dužnosnika, onih najviših. Našla se tu i junakinja filma o agentu Bondu, koja je oduševljeno (a kako drugačije) primila poziv da dođe u Hrvatsku.

Nešto puno zanimljivije odvijalo se na drugoj adresi, 10 Downing Street. Naizgled jedan u nizu državničkih susreta, a zapravo potvrda geopolitičkog partnera, potvrda strane na koju se Hrvatska svrstala u aktualnim podjelama. Bilo je to već zapravo jasno još pred neko vrijeme, još od slučaja Lex Perković, promptnog svrstavanja uz sirijsku oporbu (i zanemarivanja Ininih naftnih polja vrijednih milijarde) te slanja oružja, jednako promptnog uvođenja sankcija Rusiji itd., no za sve one kojima je trebala još koja potvrda, dobili su je sada. Za mnoge tradicionalna ljubav Zagreba i Berlina zamijenjena je onom s Londonom. Zagrijavanje za ovaj susret bio je takozvani Plan B izbjegličke krize, odbijanje zahtjeva Berlina da Hrvatska postane hot spot i slanje izbjeglica prema Austriji i Njemačkoj, te konačno, domoljubno nabrijane konvencija SDP-a u Domu sportova.

Nije to bila niti parodija na oporbene skupove, kako su neki PR-ovci procijenili, niti oduzimanje tuđe igračke, to je bilo iskreno pokazivanje svjetonazora, barem kad je čelnik stranke u pitanju. Onog istog koji brani i poštuje prvog hrvatskog predsjednika, koji je govorio istim jezikom kad je nacija i nacionalizam u pitanju. Onog istog koji vodi prema imenu socijaldemokratsku stranku, ali se naziva liberalom (konzervativcem), pa je dolično da se sastaje i o aktualnim pitanjima raspravlja s Davidom Cameronom, za razliku od onih koji bi za to odlazili u Berlin. Jer Cameron i Milanović zastupaju isti stav o Europi kao zajednici nacionalnih država koje u određenim pitanjima štite svoje interese, traže ravnopravnost svih u njoj i ne puštaju da im o svemu odlučuje Bruxelles.

Cameron i Milanović

Zato će Milanović dobiti podršku za odbacivanje arbitraže sa Slovenijom, a zauzvrat pružiti podršku Londonu za promjenu Lisabonskog ugovora. Dok neki budućnost EU vide u još tješnjoj zajednici, gotovo federaciji sa zajedničkim parlamentom i svojevrsnom nadvladom, glavni junaci ove priče o tome razmišljaju drugačije. Tu je dakle izvor podrške za sve poteze kojima smo svjedočili proteklih tjedana. Koliko je taj stav dugoročno održiv u današnje vrijeme, kada države postaju instrument kapitala u čim lakšem dolaženju do cilja, drugo je pitanje.

Otkrio je premijer još nešto – nije ni to bila tajna, ali se svejedno mediji nisu toliko zakačili za to kad su trebali – a to je da Grčka nimalo slučajno ne pušta migrante prema srce Europe te da tamo treba tražiti rješenje problema. Grčko vodstvo napravilo je ono što je obećalo: ne oprostite li nam dug, pustit ćemo ih prema vama. Pred koju godinu izgrađen je zid između Turske i Grčke, ali on više ne pomaže. U Grčku svejedno mjesečno dolazi 100-150 tisuća novih izbjeglica i migranata, te sada, uz puštanje nagovještaja Berlina (i drugih EU adresa) kako će se o reprogramu i djelomičnom oprostu grčkog duga razgovarati, a vanjske granice Europe morati bolje zaštititi, hrvatski premijer točno nagovještava kako će Njemačka i Grčka uskoro morati ponovo za pregovarački stol o krizi koja utječe na sve.

Utječe i na hrvatski turizam s početka teksta: mjeseci pred nama, a onda i iduća godina pokazati će točno koliko. Ne moramo strahovati, ali se treba pripremiti za dolazak puno većeg broja ljudi nego je to bilo do sad, eskalacija nasilja u Siriji, ali i Afganistanu, pa i nikad mirnom Iraku upućuju na to. Hrvatska će ostati sigurna zemlja, samo je pitanje kakvu će percepciju imati oni koji požele ovdje provesti odmor. Kao što će i predstojeći izbori pokazati hoće li Zagreb nastaviti ljubovati s Londonom ili će se vratiti u njemački zagrljaj.

B.Ž.

Komentari