Nekoliko godina nakon mature srela sam u autobusu prepunom ljudi moju profesoricu talijanskog koja me je uzduž cijelog autobusa upitala što studiram i jesam li upisala pravo. Rekla sam da nisam, na što je on odmahnula rukom i prokomentirala “Šteta!”. Naime, s tom sam se profesoricom nekoliko puta “argumentirano raspravljala” oko ocjena nekim učenicima, koju su se jako trudili i plakali (da, plakali, što ja nikada nisam činila) za višu ocjenu.
Hoću reći – ne volim nepravdu, uvijek sam se spremna boriti i smatram da uvijek treba stvari promatrati šire. Bez obzira na politički ili bilo koji drugi predznak.
U stvari hoću reći da mi je prilično neukusno toliko se podsmjehivati s posljednjim engleskim kiksom naše Premijerke. Ljudi su jedva dočekali da mogu upirati prstom i smijati se njenom engleskom. Je, mogla je to znati, i tu famoznu prilošku oznaku vremena točno izreći, ali ne znam da li je žena imala tremu, ne znam ni koji je jezik Jadranka Kosor učila u osnovnoj i srednjoj školi, a ne znam ni koliko je ili nije talentirana za jezike. Očito bi trebala pod hitno naći profesora engleskog koji će s njom u maniri najboljeg goniča robova raditi svaki dan jedan sat. Ok, desio joj se taj kiks iz tko zna kojeg razloga. Ali, zar mi Hrvatići zaista nemamo pametnijeg posla nego se smijati nekome tko pogriješi? I sada je odjednom to udarna tema, svi bruje o tome i kao da nema ničeg prečeg ni zanimljivijeg od toga. Ma, zar je uistinu tako? Btw nitko nije primijetio da se je iskreno potrudila i pozdravljala nadolazeće turiste priznajući tako koliko nam je svaki njihov euro važan i kako želimo biti destinacija puna prirodnih ljepota, ali i dobrih domaćina. Ili kako je samo dan dva ranije sasvim pristalo i suvislo reagirala kada ju je nazvao lažni Janez Janša iliti slovenski radijski novinar.
Pa, koga to briga? To se ne računa, računaju se samo greške i propusti, bilo čiji i bilo kada, pa udri po drugome. Ili u trač, ili u smijeh. Divota! Ne želim biti dio toga, ne sviđa mi se takav duhovni linč, nije to dobro. Ovoj bi naciji valjalo prije svega punooo raditi, a uz to ne bi trebala zaboraviti biti vedra, pozitivna i dobronamjerna, jer dobro se dobrim vraća. O suprotnom ne želim ni pričati, odnosno pisati, nisam iz tog filma. A kada se sljedeći put budete “liječili” čitajući žutu štampu ili kada se sljedeći put budete nekome cerili i smijali, ili tek nehajno gledali kako se netko nekome smije, ne zaboravite se zapitati tko je sljedeći na redu? Kome će se sljedećem smijati? Možda upravo vama. E, pa ja vam to ne želim.
Dunja Pavešić
