Gotovo svi psujemo, gotovo svaki dan i gotovo da to više i ne primjećujemo. U vrlo kratkom vremenskom razdoblju psovanje je od društvenog tabua, postalo uvriježeni način komunikacije.
Psujemo kada smo sretni, psujemo kada smo tužni, kada nam ide i ne ide. Upravo o ovom fenomenu odlučili smo popričati s profesorom Domagojem Švegarom s riječkog Filozofskog fakulteta, koji nam je otkrio sve o ovom galopirajućem društvenom trendu. Razgovor je ujedno održan i povodom netom izašlog broja časopisa Psihologijske teme.
Ubrzo nakon pojave govora, pojavile su se i prve psovke, a motivi za psovanjem vrlo su različiti i variraju ovisno o situaciji.
„Cilj psovanja može biti smanjenje vlastite napetosti ili boli postizanjem takozvanog efekta katarze, ali psovke također mogu imati svrhu nanošenja emocionalne boli drugima. Postoji i takozvano društveno ili razgovorno psovanje, koje upotrebljavamo kada želimo pojačati intenzitet uvjerenja i stavova koje izražavamo, kada nastojimo povećati kredibilitet izrečenog ili jednostavno razveseliti publiku koristeći psovke uz humor.“, otkrio nam je profesor Švegar.
Osim toga, psovanje može biti posljedica bolesti, na primjer Touretteova sindroma, Alzheimerove bolesti ili oštećenja prefrontalne kore mozga. Zajednički simptom koji se može manifestirati u svakoj od ovih neuroloških bolesti je koprolalia – nekontrolirano psovanje.
Istraživanja pokazuju da ljudi najčešće psuju kada su bijesni i frustrirani, ali ponekad psuju i kada su sretni, pričaju vic ili primjerice kada su iznenađeni.
„To nije ništa neobično kada se radi o izražavanju emocija. Povučemo li analogiju sa plakanjem, uočit ćemo da ljudi u pravilu plaču kada su tužni, ali ne samo tada. Plačemo i u situacijama kada osjećamo intenzivnu radost, kada ostvarimo neki velik uspjeh odnosno dobitak ili na vjenčanju bliske nam osobe. Znanost sa sigurnošću danas ne može u potpunosti rastumačiti ove fenomene, ali radimo na tome.“
Psovke su u nekim zemljama tabu. Na primjer, kod Inuita izražavanje emocija pa tako i psovanje nije poželjno i odrasli ga gotovo uopće ne koriste. U Australiji policija regularno privodi adolescente ukoliko opsuju u javnosti, dok se u nekim Arapskim zemljama psovanje boga kažnjava smrću.
„Mi pripadamo drugoj skupini zemalja u kojima se psovke koriste svakodnevno. Psujemo često, i pritom se nerijetko koristimo religijskim motivima. Međutim i mi imamo granice i primjerice ne toleriramo psovanje u prisustvu djece ili starih ljudi te u raznim formalnim situacijama. Poput kulturalnih razlika, individualne i demografske razlike u psovanju su također velike. Istraživanja pokazuju da najviše psuju impulzivne, hostilne i ekstravertirane osobe, pojedinci nižeg socio-ekonomskog statusa, adolescenti i studenti. Osim toge, istraživanja izdvajaju policajce, vojnike, sportaše, psihijatrijske pacijente i delikvente kao najveće psovače, a najnovije studije pokazuju da se psovanje najčešće manifestira u sportskom kontekstu.“
Brojna istraživanja pokazala su i da muškarci psuju više od žena, međutim te spolne razlike se s vremenom smanjuju i analize trenda pokazuju da će uskoro u potpunosti nestati.
Izražavanje negativnih emocija psovanjem umanjuje stres i agresivne nagone, ali ne kod svih ljudi. Osim toga, eksperimentalno je potvrđeno da psovanje ublažava fizičku bol.
„U testu mjerenja tolerancije na bol, sudionici su imali zadatak držati ruku u ledeno hladnoj vodi što dulje moguće. Analizom rezultata ustanovljeno je da su sudionici koji su psovali tijekom tog eksperimenta uspjeli dulje zadržati ruku u ledenoj vodi, što znači da im je tolerancija na bol bila povećana u odnosu na kontrolnu skupinu koja nije psovala.“
Psovanje međutim istovremeno ima i dosta negativnih efekata: može uzrokovati negativne reakcije i neprijateljstvo drugih, umanjiti socijalnu podršku te negativno utjecati na društveni status psovača.
Ukoliko se „grizemo u sebi“ umjesto da izražavamo negativne emocije, može doći do negativnih zdravstvenih konzekvenci. Izražavanje negativnih emocija općenito može rezultirati redukcijom tenzija i agresivnih nagona.
„Uzmimo primjer iz životinjskog repertoara ponašanja, kao što je režanje. Životinja koji reži signalizira visoku razinu emocionalne napetosti odnosno odašilje poruku da je spremna za napad. Na taj način ona odvraća druge životinje ili ljude od sebe i time smanjuje vlastiti stres bez fizičkog nasrtaja, kojim bi riskirala tjelesne povrede i potrošnju velike količine energije. Slično kao što životinje rade režanjem, ljudi psovanjem mogu prevenirati fizičku agresiju i postići efekt katarze, odnosno smanjiti razinu stresa, bijesa i agresivnosti, bez dovođenja sebe i drugih u opasnost od fizičkog ozljeđivanja. Svađe u prometu su slikovit primjer koji potkrepljuje ovu tezu. Prema tome, psovanje doista može poslužiti kao alat za inhibiciju fizičke agresije i na taj način prevenirati ozbiljne posljedice.“
Psovke su bolne ukoliko ih kombiniramo s diskriminacijom, ili bilo kojim oblikom verbalnog ili fizičkog zlostavljanja te kada ih upućujemo kako bismo povrijedili druge ljude, pogotovo one koji su nam bliski. Stoga uvijek trebamo imati na umu da takvo agresivno ponašanje nije produktivno, iako se ponekad kratkoročno čini da jest.
„Psovači u pravilu imaju problem s kontrolom vlastitih emocija i zato ih je potrebno uvjeriti da uvijek imamo izbor što ćemo i kako izgovoriti kada se pojavi emocija ljutnje, jer jedino mi možemo kontrolirati vlastito ponašanje. Najvažnije je truditi se prepoznati i raumijeti vlastita i tuđa emocionalna stanja, a kada u tome uspijemo, automatski ćemo smanjiti frekvenciju i intenzitet konflikata i lakše ćemo iskazivati emocije na prihvatljiv način.“ zaključuje.
