Možda je najbolje početi ovaj razgovor s Vašim upozorenjem da je nužno krenuti s izgradnjom nove bolnice jer je postojeće stanje iznimno loše s obzirom na dotrajalost zgrada i uvjete rada. Koliko je situacija zapravo kritična?
Ravnatelj sam, a sada sanacijski upravitelj, trinaest godina. Na samom početku moga mandata ministrica zdravstva bila je prof. dr. Stavljenić-Rukavina i još tada smo razgovarali o nužnosti izgradnje objedinjenoga kliničkoga bolničkog centra na Sušaku, a ta je lokacija bila odabrana kao jedina moguća. Već je tada bilo potpuno jasno da postojeće zgrade ne mogu podnijeti teret suvremene medicine, a razjedinjenost tih lokaliteta nije omogućavala suvremen medicinski pristup pacijentu. Prošlo je trinaest godina i nismo baš puno napravili, stvari se nisu pomaknule, ali jednako tako moram reći da su i Riječani u jednom trenutku potpisivali peticiju protiv zatvaranja Dječje bolnice na Kantridi, u smislu neujedinjenog kliničkoga bolničkog centra na jednom lokalitetu, i samim time pokazali posve drugu dimenziju shvaćanja, odnosno određenog utjecaja na daljnje tokove bolničkog zdravstva. U ovom smo se trenutku, i dalje ne ulažući, doveli u još goru situaciju nego što smo bili prije trinaest godina. A moram podsjetiti da je riječko zdravstvo zadnju bolnicu državnim proračunom financiralo 1936., kada se izgradila stara bolnica na Sušaku. I održavanje naših sustava bilo je iznimno loše. Sada su te zgrade dotrajale, a sve što je unutra – od zidova, podova, cijevi, električnih i ostalih materijala, sve što čini cjelinu bolnice, u lošem je stanju, stalno se otvaraju novi problemi. Nužnost izgradnje bolnice neupitna je, a vidjet će se kada će se to moći ostvariti.
Vidite li izlaz iz te pomalo bezizlazne situacije?
Prvo, niti jedna situacija u životu nije bezizlazna, znači, uvijek postoji izlaz koji je katkad bolan, nije uvijek najzgodniji i traži od ljudi iznimne napore. Valja se sjetiti da smo 1991. bili u posve drugim, još gorim uvjetima. Radili smo u drugačijim okolnostima, mnogi naši ljudi prošli su to, pružali smo pomoć i radili u puno težim uvjetima, i svjesni smo do kakvih sve situacija može doći. Ali ako govorimo o zdravstvu, govorimo o europskom zdravstvu i njegovim standardima koje pokušavamo ostvariti. A dok se to ne ostvari, radit ćemo u ovim uvjetima i služit ćemo našim pacijentima, našim žiteljima koji traže naše usluge, jer oni ne mogu bez nas. Problem je Rijeke i u tome što su prve bolnice na udaljenosti većoj od stotinu kilometara – do Pule ima stotinu kilometara, do Karlovca isto toliko, do Zadra 230, do Zagreba 150 kilometara. Drugim riječima, nemamo izbora u smislu neke druge bolnice, a stanovništvo koje živi u ovom kraju naviknuto je na dobar standard koji smo do sada nastojali pružati, i to ćemo činiti i dalje.
Izgradnja novoga bolničkog kompleksa zasigurno bi puno značila. Smanjili bi se troškovi, podignuo standard zdravstvenih usluga, ali tko tu najviše može pomoći, odnosno djelovati? Političke strukture ili netko drugi?
U ovom trenutku sve je kristalno jasno. Dosadašnja je politika svih vlada u ovih trinaest godina, koliko sam na čelu KBC-a, bila odluka da se investira u neke druge krajeve Hrvatske, i tako su se izgradili neki drugi kompleksi i neke druge bolnice, što u velikim, što u malim gradovima. Je li to bilo potrebno ili je trebalo izgraditi riječku bolnicu, to ću prepustiti javnosti pa i povijesti koja će sigurno pokazati pravu istinu. Ali što se tiče odgovornosti, tu je isključivo Vlada Republike Hrvatske. Na prvome mjestu premijer, na drugome ministar zdravlja – to su ljudi koji nose moralne, materijalne i ine odgovornosti za KBC Rijeka. Jer KBC Rijeka je državna institucija i pripada državi, njezin je vlasnik Ministarstvo zdravlja, ono njome i upravlja.
Podsjetit ću da je 2003. premijer Račan napisao odluku tadašnje Vlade i zadužio tadašnje Ministarstvo zdravstva da preuzme aktivnosti oko izgradnje bolnice. Poduzeti su određeni koraci, ali nedovoljno da bi se krenulo u izgradnju nove bolnice. Sada se priprema nov pristup, Vlada priprema javno-privatno partnerstvo i ja se toplo nadam da ćemo barem tako doći do rješenja. A rješenje je završiti izgradnju koja teče u tri faze. Dio prve faze smo završili izgradnjom zgrade hemodijalize, a trenutno se počelo raditi na zgradi barokomore i stanici za medicinske plinove. Očekuje se da će ova izgradnja i opremanje biti gotovi početkom 2015. godine. Slijedi nam druga i treća faza, a to je zgrada ginekologije i dječje bolničke zaštite. Kao druga faza, i završna treća faza uključuje prvo rušenje određenog broja postojećih objekata koji su do sada u funkciji i zatim izgradnju centralne bolničke zgrade za provođenje bolničke medicinske skrbi. Moram naglasiti da čak i da imamo novaca, ne bi se moglo napraviti sve odjednom.
Koliko bi realno trebalo vremena da stasa novi klinički bolnički centar?
Od trenutka kada sve krene, trebat će deset do dvanaest godina da se izgradnja i opremanje privedu kraju.
Dvije faze po četiri godine i još adaptacija. Ali, kao što kažu u našem kraju: „Krepat, ma ne molat.“ Prihvatio sam se mjesta ravnatelja vjerujući da ćemo Rijeci uspjeti donijeti novu, suvremenu bolnicu.
Kako bi se projekt javnog-privatnog partnerstva u praksi trebao odvijati?
Pa princip je da privatni partner gradi, kupuje opremu i održava sustav u određenom vremenskom razdoblju. Država mu to plaća tijekom tog razdoblja, a po završetku ugovora privatni partner dužan je bolnicu dovesti u prvobitno stanje, kako ju je zatekao, i potom predati državi.
Komuniciranje na svim razinama sastavni je dio posla poput Vašeg, pa tako i putem medija. Bilo je nekih nesuglasica s Novim listom. Možete li si dopustiti da ne informirate građane i pacijente putem novina koje svi čitaju?
Novi list je novina koju čita veći dio ljudi u ovom kraju i koje su kao takve važne za ovaj kraj. Ali te iste novine dale su si za pravo da me tuže, sude i presuđuju na naslovnicama, pišući o meni da ne želim liječiti djecu od malignih bolesti. Prvenstveno sam liječnik, sve to nije bila istina, pogodilo me, i nakon tog napisa prekinuo sam kontakt s njima. Naravno, svi moji suradnici su s njima i dalje surađivali i kada je Novi list htio, imao je otvorenu suradnju. Ali da se vratimo na moj slučaj. Radi se jednostavno o uvredi mene kao liječnika. Svoj sam život posvetio liječenju ljudi i svi koji su imali sa mnom iskustvo u liječenju, kao i moji suradnici, znaju kakav je moj odnos prema pacijentima i znaju pravu istinu, ali takav jedan netočan i tako uvredljiv napis objavljen u Novom listu nisam mogao tolerirati. Držim do svoga dostojanstva i mislim da su prešli zadnju kap pristojnosti i humanosti i do dana današnjeg, što moram reći, nisu se ispričali. Kada ja pogriješim, dođem i ispričam se toj osobi, pa čak i javno.
S obzirom na dinamiku života, na brojne obveze i dvije funkcije, kako sve to uspijevate?
Odgovor je ljubav prema poslu i onome što čovjek radi, ljubav prema istini i nesebično davanje. I ne samo ja nego svi koji rade u zdravstvu. Svi koji rade i daju više nego što je potrebno, rade upravo tako.
Koliko bi, po Vama, trebao trajati dan?
Dan je u redu, 24 sata su dovoljna, jedino bi vrijeme spavanja trebalo bitno skratiti.
Može li sadašnje dopunsko osiguranje biti dovoljno rentabilno prema zdravstvu, pogotovo operacijama, boravku u bolnici i slično, kada do toga dođe?
To je vrlo teško pitanje na koje se ne može odgovoriti u nekoliko rečenica. Ali, suštinski, možemo reći da je suvremeni način liječenja upotrebom suvremenih lijekova, metodologijom, tehnologijom i uz primjenu svega onoga što pacijentu treba, iznimno skup, a uvođenje takva načina liječenja je zahtjevno. Trenutačno prema pokazateljima dostupnima javnosti, ukupno davanje za zdravstvo, ali ne u postocima nego u apsolutnim brojevima, puno je manje nego što bi trebalo biti za opseg zdravstvenih usluga koje se pružaju. Da to pojednostavnimo: mi plaćamo otprilike dvije trećine cijene, a dobivamo punu uslugu od 100%, što znači da u ovom trenutku u državnom proračunu, kroz ono što ljudi izdvajaju za zdravstvo, nedostaje određena količina novaca, a sustav zdravstva pruža razmjerno visoku razinu zdravstvene zaštite. Naravno, uvijek ima prostora za štednju i smanjenje oblika troškova, za što postoji čitav niz mehanizama. Jedan se upravo provodi i to je objedinjena nabava, ali ono što je možda najvažnije, to je okrupnjavanje mjesta gdje će se zdravstvena zaštita pružiti. To je elementarna metoda pojeftinjenja zdravstvene zaštite, pri čemu se zbog velike količine usluga osigurava i podiže kvaliteta. Figurativno rečeno, vrlo je teško imati kvalitetnog kirurga koji ima dvije određene operacije godišnje u sali koja ima samo dva pacijenta godišnje. Tako da taj dio u Hrvatskoj nije dobro raspoređen. Postoji čitav niz malih bolnica s velikim kapacitetima ili velikih bolnica koje nemaju dovoljno kapaciteta ili ih ne koriste. Možemo reći da je sustav u laganoj dezorganizaciji jer ne postoji jedan element koji bi diktirao način rada na periferiji koja je prepuštena sama sebi i aktivnostima koje sama provodi. Događa se da u maloj bolnici radi specijalist s malih opsegom posla, a pritom se koriste veliki resursi u smislu tehnologije i svega onoga što imaju na raspolaganju. To je nešto što se ne može riješiti preko noći, to je naslijeđe, a i zadnjih se dvadeset godina nije ništa vezano uz to radilo. Evo jednog jasnog i jednostavnog primjera iz moje struke. U Hrvatskoj smo pozatvarali izvanbolnička rodilišta s malim brojem porođaja. Činjenica je da se sada u Europi zatvaraju rodilišta do tisuću porođaja, pa zamislite samo što bi se dogodilo u Hrvatskoj kad bismo rekli da se zatvore sva rodilišta ispod tisuću porođaja. Međutim, to je Italija riješila prije trideset godina, a mi ne možemo ni dan-danas.
To okrupnjavanje donosi uštede i istovremeno podiže kvalitetu rada.
Počekom ovog mjeseca, prema zadnjoj anketi Jutarnjeg lista i magazina Like, koja je provedena među liječnicima, izabrani ste u odabrani krug od 215 najboljih hrvatskih liječnika, odnosno u sam vrh ginekologa. Jeste li znali za to?
Čuo sam, ali nisam vidio.
Ginekologija i porodništvo i dalje su Vaša konstanta, bez obzira na brojne obveze oko KBC-a i tu se ništa ne mijenja…
Za svoju sam struku iznimno vezan, iako sam na ginekologiji završio pomalo i stjecajem okolnosti. Ali nisam požalio, zavolio sam je jako zahvaljujući i svojim šefovima koji su tu ljubav usadili u mene, prije svega profesoru Pavešiću, profesoru Matejčiću i profesorici Randić. Na mene su jako utjecali i akademik Rukavina, prof. dr. Jonjić, prof. dr. Kapović, a ne smijem zaboraviti ni prof. Eberharta koji mi je bio mentor u mladim danima – sve su to ljudi koji su mi pomogli na mome putu. Međutim, kada jednom zavolite struku i predate joj se u potpunosti, za nju živite. Ja sam prvenstveno ginekolog, liječnik, a ako netko smatra da mogu raditi i posao sanacijskog upravitelja i ako zadovoljavam, radit ću i to, ali moj je prvi izbor struka i posao liječnika.
U Vašoj obitelji ima puno umjetnika – otac poznati slikar, majka pijanistica, brat pijanist, kćerka Dijana operna pjevačica. Struka vam je posve drugačija, a i dinamika, temperament.
Kažu da sam ja na mamu J. Malo mi je žao što nemam više toga umjetničkog dara jer to zasigurno daje potpuno drugu dimenziju života, možda čak i više zadovoljstva. Ali tu smo gdje jesmo, a moja je kćerka nastavila tu obiteljsku tradiciju.
U mladosti strastveni motociklist, i danas vozite motor. Dolazite li još uvijek njime na posao?
Tu i tamo, vrijeme je takvo da se živi punom brzinom, a upravo ta sprava omogućava da se brže stigne kroz gužvu tamo gdje se treba stići. Istovremeno, pruža i zadovoljstvo i drži adrenalin na određenoj razini. Sada više nema prostora za neka „divljanja“, ali zato su tu elegantne vožnje po Jadranskoj magistrali ili po cestama u unutrašnjosti.
Uloga obitelji u životu i radu?
U našoj obitelji pokušavamo uskladiti i pomiriti krajnosti – supruga Radojka je mirna, ja sam dinamičan, djeca su opet različita i u svemu tome tražimo ravnotežu i lijepe trenutke, a to je upravo umijeće života. To je na neki način i tajna modernog života. Te obveze i vreva koje nas pritišću, upravo nam omogućavaju da u takvim, drugačijim trenucima i kombinacijama pozicioniramo sebe i svoju obitelj i nađemo neko zadovoljstvo.
Suradnici i kolege, što od njih očekujete, a što dajete?
To što im dajem trebalo bi njih pitati, ali mislim da u meni imaju maksimalnu podršku, a funkcioniramo kao obitelj.
I, kao u svakoj obitelji, ima nesporazuma, uspjeha, svega, ali u konačnici sve se možemo dogovoriti. Trudim se da im olakšam dosezanje vrhova, naravno kada se penješ na vrh, onda si na vjetrometini, a možeš lako i pasti.
Jeste li strog šef?
Mislim da sam iznimno blag šef, samo se na prvi pogled činim strogim jer galamim, ali sam popustljiv. Zalažem se za red, rad i disciplinu, da sve bude jasno, da svatko zna svoje obveze i izvršava ih. Sve volim rješavati javno, a ne iza zatvorenih vrata, tako da svi sve znaju i da nema nikakvih tajni. Ali to vrijedi i za mene. I meni se može javno reći ono što se misli ili ako sam nešto pogriješio. Naravno, trebalo bi i njih pitati, mislim da bi onda istina bila mrvicu drugačija, ali toliko godina smo zajedno i trudimo se da dobro funkcioniramo.
Kad govorimo u kontekstu KBC-a u kojem ima 3.400 ljudi, to je puno veći opseg pa je teško sačuvati tu familijarnost, i tu su odnosi formalniji.
Vidite li se u poslu jednoga dana, u budućnosti, negdje izvan Rijeke?
Naravno da sam dosad, što se tiče posla, imao prigodu upoznati i neka druga mjesta, ali ne za duže vrijeme. Dobro je povremeno negdje otići, dati nešto toj sredini, ali i napraviti neku usporedbu, da vidimo gdje smo, i ti su povremeni odlasci i suradnje više nego dobrodošli. Ali moram reći da svatko voli živjeti u svome rodnom kraju. Najljepše je kada čovjek može živjeti u rodnome mjestu i tu raditi, dati nešto tome mjestu i tu dočekati kraj životnog puta. Nažalost, neki ljudi to ne mogu ostvariti, ja se nadam da ću ići upravo tim putem. I volio bih se u starosti liječiti u novoj riječkoj bolnici.
Možda neke pretrage, ali nadam se da nećete završiti baš u bolnici…
Svatko prije ili poslije završi u bolnici, to je dio današnjeg načina života.
Razgovarala Dunja Pavešić
