Muzej suvremene umjetnosti organizira dugo očekivanu, prvu retrospektivu Vojina Bakića koji se uvrštava ne samo među najbolje hrvatske kipare 20. stoljeća, nego ga svjetska kritika ubraja i među najvažnije europske kipare modernizma.
Ime Vojina Bakića (1915-1992) nekoga će asocirati na njegova čuvenog Bika kojeg je autor oblikovao u raznim dimenzijama i materijalima. U velikom formatu, skulptura je bila prvo izložena na Venecijanskom bijenalu 1956, potom ispred jugoslavenskog paviljona Vjenceslava Richtera 1958. u Bruxellesu kada se Jugoslavija prvi puta predstavljala kao još mlada država na svjetskom sajmu (EXPO).
Skulptura je odmah izazvala velik interes stranih stručnjaka te ju je Grad Antewrpen otkupio za park skulptura muzeja Middelheim u Antwerpenu, gdje se i danas nalazi, a uskoro i Grad Marl za istu namjenu. Pjesnike će Bakićeva skulptura Ivana Gorana Kovačića podsjetiti na spomenik Goranu i Vijenac koji se od 1971. dodjeljuje mladim nadama poezije svake godine u Lukovdolu, druge na sjajne aktove, torza, glave, a bit će i onih koji će se prvo sjetiti brojnih porušenih ili zapuštenih spomenika početkom 90-ih, kojima je bio autor, poput Kamenske, Petrove gore, Dotrščine, Bjelovara, Čazme…
Riječ je o umjetniku koji je ostavio i doslovno i metaforički monumentalne tragove na ovim prostorima. Oni koji su ga poznavali tvrde da je stvarao iz ideala i onda kada je kreirao narudžbe pod paskom ideologije. Nije dopuštao da mu išta utječe na umjetnički izričaj i razvoj te je tijekom pola stoljeća nastao opus koji plijeni inovativnošću, energijom, težnjom za istraživanjem, kako je sam rekao: “Čar je svega u avanturi, u traženju, u tom je smisao čovjeka. Jer po utrtim stazama lako je hodati, ali, to nije riskantno, pa nije ni interesantno.”
