Za početak recite nam nešto o sebi. Kako je došlo do Vašeg dolaska u Hrvatsku i kako je tekao put do karijere ratnog reportera?
U glavnom gradu Libanona, Beirutu rođen sam prije pola stoljeća, gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Za sebe mogu reći da sam bio dijete rata, što je uvelike utjecalo na moju današnju karijeru. Moram priznati da mi je skrivena želja bila da postanem mesar, ali evo životni put odveo me na drugu stranu. Kao 18-godišnjak, 1981.godine stigao sam u Hrvatsku, u Zagreb na studij političkih znanosti. Nažalost, ubrzo nakon završetka studija došlo je do raspada Jugoslavije te je izbio rat u Hrvatskoj, a potom u BiH. Kao što sam već rekao, bio sam dijete rata te otići na ratište i izvještavati za mene nije bilo ništa novo niti strano, dapače, bilo mi je to sasvim normalno.
Izvještavao sam za arapske medije gotovo sa svih ratišta u Hrvatskoj te u BiH, a potom i sa Kosova. Išao sam gdje god je to bilo potrebno ne razmišljajući da bi mi se moglo išta dogoditi. Naime, sa sobom uvijek nosim riječi koje mi je davno rekla moja majka.
„Sine, nitko neće umrijeti dok mu to ne odredi Bog. Kad ti je suđeno, nećeš moći pobjeći“. Iako mi mnogi govore kako sam hrabar i pravi heroj, sebe ne smatram nikakvim herojem, većčovjekom koji ima avanturističku dušu.
Uz novinarsku karijeru uvijek sam bio spreman za nove izazove i pustolovine, makar neki od njih i graničili sa ludošću. Jedna takva pustolovina bila je ekspedicija put Aleksandra Makedonskog na koji sam krenuo sa svojim prijateljem, poznatim hrvatskim putopiscem Željkom Malnarom. Naime, iz Zagreba smo na konjima jahali sve do granice Saudijske Arabije. Možda bi nastavili i do Afganistana da nije izbio rat u Hrvatskoj.
U mojoj novinarskoj karijeri, uz izvještavanje s ratišta, ponekad sam znao napraviti i neke spačke. Naime, dva puta sam glumio bogatog šeika, bio menadžer te prodao Ćiru Blaževića u Iračku reprezentaciju, a zadnju šalu napravio sam sa gospođom Ružom Tomašić predstavljajući se kao Palestinac koji se želi učlaniti u njenu stranku.
Ukratko, radio sam sve i svašta. Sjećam se jednom zgodom kada mi je pokojni HTV-ov novinar Joško Martinović rekao „Ti si jedini univerzalni novinar u lijepoj našoj“.
Trenutno se nalazite u Siriji. Možete li s našim čitateljima podijeliti informacije iz prve ruke? Je li rat u Siriji usporediv s onim što se događalo na našim prostorima?
Nikako ne možemo usporediti rat u Hrvatskoj sa ratom u Siriji. Ovdje se radi o građanskom i vjerskom ratu, a Hrvatska je bila žrtva velike srpske agresije. Žalosno je i tužno što je većina novinara subjektivna glede rata u Siriji. Većina novinara izvještava o zločinima koje je počinio režim, a nitko ne spomene zločine koje su počinili đžihadisti tj.pripadnici Al-Qaide nad nevinim ljudima.
Moram priznati da nikada nisam vidio okrutnosti i zločine veće od ovih u Siriji. Nevjerojatno je da pripadnici Al-Qaide snimajući i puštajući video zapise na You Tube kako raskomadaju sirijskog vojnika te jedu njegove organe, jetra i srce, pravdaju se vjerom a nitko na to ne reagira. Isto tako i masovne likvidacije.
U Siriji se zapravo vodi borba između sekularista i ekstremista koji od Sirije žele napraviti islamsku državu nalik onoj u Afganistanu za vrijeme Talibana. Ono što je najgore, danas Zapadni svijet ne razmišlja o sudbini kršćana koji su najveće žrtve u ovom ratu.
Za vrijeme mog boravka u Siriji ovih dana, posjetio sam kršćanske zajednice u Damasku i u Homsu. Crkava gotovo više i nema. U gradu Homsu i okolici do prije rata živjelo je oko 150 000 kršćana. Danas su svi raseljeni te ih je ostalo oko tisuću. Mislim da svijet ponavlja istu grešku koju su 80-ih godina učinili u Afganistanu kada su naoružavali i financirali Osama Bin Ladena u ratu protiv Rusa. Što se dogodilo poslije rata? Amerika je bila napadnuta, isto tako Velika Britanija i Španjolska.
Ako padne sirijski režim, možete zamisliti što će se dogoditi i tko će vladati Sirijom…radikalisti koji će Siriju pretvoriti u novi Afganistan. Svijet pod svaku cijenu želi rušiti režim Bashar Al-Assada, iz jednostavnog razloga, zbog saveza sa Iranom i podrške Libanonskog Hezbollaha i Palestinske militantne frakcije. Ono što je najtužnije i najžalosnije, danas najveći zagovornici demokracije i promjene u Siriji su Saudijska Arabija, Katar i ostale zemlje Zaljeva, a Hrvatska javnost zna kakva demokracija vlada u tim zemljama.
Iskusni ste ratni reporter koji se iznimno istaknuo za vrijeme Arapskog proljeća kao jedan od rijetkih domaćih reportera na terenu. Jeste li predvidjeli Arapsko proljeće? Jeste li uopće mogli pretpostaviti kakve će posljedice i razmjere donijeti?
Ja sam jedini Hrvatski reporter koji je izvještavao iz svih četiriju zemalja koje je zahvatilo Arapsko proljeće, Tunis, Egipat, Libija a danas i Sirija. Nitko nije vjerovao da će doći do Arapskog proljeća jer u svim tim zemljama vladala je diktatura. Ali, mogu vam priznati, nakon Tunisa i Egipta, znao sam da će islamisti doći na vlast što sam i rekao na konferenciji u Madridu koju je organizirala Španjolska vlada pod nazivom „Arapsko proljeće“. Kada sam govorio da me strah od dolaska radikalnih islamista na vlast, svi prisutni iz Arapskog svijeta naprosto su me napali i optužili da sam zagovornik diktature. Što danas imamo u Egiptu? Muslimanska braća žele uvesti šerijatske zakone, a tamo živi više od 20 milijuna kršćana. Isto to vrijedi i za Tunis, a u Libiji je anarhija i nitko ne zna tko vlada.
Prije nego što sam novinar i ratni raporter ja sam i čovjek. Kao musliman nikada neću prihvatiti činjenicu da su danas u tim zemljama kršćani ljudi drugog reda. Ubijaju ih samo zato što su kršćani. Postavljam im pitanje gdje u Kuranu piše da treba ubiti kršćane jer su nevjernici i bogohuljci.
Muslimanska Sveta knjiga jasno kaže „ Onaj koji ubi nedužnu dušu kao da je pobio cijelo čovječanstvo i Bog mu nikada neće oprostiti“, a oni u ime vjere ubijaju nevine i nedužne ljude.
Iz Libanona ste, zbog čega ste pretpostavljam emotivno i kulturološki vezani uz regiju i njene turbulentne promjene. Što predviđate u budućnosti za zemlje koje je zahvatio val promjena? Jesu li pobunjenici dobro postupili? Jesu li danas Egipat, Libija, Tunis, Bahrain i ostale zemlje uistinu bolja i sigurnija mjesta?
Želio bih naglasiti licemjernost svjetske politike. Dok je svijet podržavao promjene u Tunisu, Egiptu a danas i u Siriji, u Bahreinu su ljude koje traže reformu nazivali teroristima i odmetnicima. Iako su 2/3 ljudi u Bahreinu šijiti, tamo vlada sunitska manjina i svaki dan većina je izložena najgorim metodama represije.
Dok svjetski mediji pune svoje stranice o okrutnosti sirijskog režima, nitko ne spominje okrutnost bahreinskog režima.
Jeste li ikada bili u ozbiljnoj opasnosti? Postoji li događaj koji možete izdvojiti kao najgori u karijeri te neki na koji ste iznimno ponosni, priču kojom ste pomogli nekome? Kada biste mogli jednom pričom pokazati kako izgleda Vaša karijera biste li mogli izdvojiti jednu?
Kao ratni reporter mnogo sam puta bio u opasnosti, ali naravno, u svom izvještavanju ne možete to stalno naglašavati. Izvještavao sam iz Libanona 1993.godine za vrijeme sukoba između Hezbollaha i Izraela. I 1996. te 2006 također. 2006.godine kada sam izvještavao iz rata koji je trajao 33 dana, u opasnosti sam bio svakodnevno.
Sjećam se tada je bio zatvoren Beirutski aerodrom te sam u Libanon ušao preko Sirije. Svi kolege novinari rekli su mi da sam lud što idem u Libanon, jer tada izraelski zrakoplovi nisu birali ciljeve, pucali su na sve što se kreće. Nakon desetak kilometara ulaska na libanonski teritorij, izraelski zrakoplovi raketirali su auto jordanske registracije koja je od nas bila udaljena svega stotinjak metara. Videći što se događa, izašli smo iz auta i pobjegli u obližnju kuću. Nakon desetak minuta bio je raketiran i naš auto iz kojeg smo na vrijeme izašli.
Svaki ulazak u predgrađe Beiruta, gdje se nalazilo uporište Hezbollaha koji je bio svakodnevna meta izraelskih zrakoplova, a i mornarice, bio je opasan po život.
Ali dvije situacije nikada u životu neću zaboraviti. Tada sam zaista osjećao strah i bio uvjeren da je to moj kraj.
Prva takva situacija dogodila se u BIH u selu Gornje Mauče, gdje sam radio priču o vahabijama na tom području. I dok smo normalno razgovarali, na moj upit vođi te skupine da li želi od BIH stvarati novi Afganistan, jedan od prisutnih je izvadio mač i rekao mi da sam hrvatski špijun te da me treba skratiti za glavu. Mašući mačem krenuo je prema meni. Sva sreća da je bilo i razumnih koji su ga spriječili u njegovoj nakani.
Druga situacija dogodila se u Egiptu na Trgu Tahrir gdje sam se zatekao u metežu između pristaša i protivnika Housnija Mubaraka. Tu se nije znalo tko je tko i tko koga s čim napada. Oko mene su počeli frcati meci i ljudi su popadali ranjeni i mrtvi. Tada sam molio Boga da me pogodi metak i da umrem isti tren, jer prizor koji sam vidio još mi se uvijek javlja u snovima.
Možete zamisliti kada se 200 000 ljudi nađe na jednom mjestu i nastane sveopći metež u kojem se ne zna tko je tko.
Kao novinar moje izvještavanje samo po sebi pomoglo je ljudima. Sa skromnošću mogu reći da sam izuzetno ponosan na moju novinarsku karijeru. Kao novinar i ratni reporter uvijek čekam nove izazove jer novinarstvo je dio mog života. Isto tako puno sam pomogao ljudima pišući tekstove o njihovoj sudbini. Naime, pune dvije godine radio sam za rubriku Otvoreni u Večernjem listu koja se bavila isključivo problemima običnih ljudi. Mogu vam reći da sam napisao na stotine tekstova nakon kojih su problemi tih ljudi bili riješeni.
Je li konstantna izloženost ratu mijenja čovjeka? Jeste li ikad odbili neki posao zbog straha ili nekog drugog razloga?
Mislim da ratovi jako promijene čovjeka, ali u pozitivnom smislu. Možda sam ja preemotivan čovjek. Znalo mi se dogoditi da kad se vratim sa novinarskog zadatka gdje naiđem na potresne priče, ne spavam cijelu noć i često se i raplačem. Taj posao ne radim da bih postao slavan.
Nikada u životu nisam nosio kravatu i odijelo, kao mnogo mojih kolega, koji se pred TV kamerama pojave kao manekeni. I otkrit ću vam još jednu tajnu, mnogo puta sam odbijao davati intervjue jer ne želim doći u studio i mahnuti svojima. Želim biti na terenu i pomagati ljudima koliko god to mogu svojim izvještavanjem.
Nikada u životu nisam odbio novinarski zadatak kakav god on bio. I vraćam se opet na početak, vjerujem u sudbinu.
Unatoč turbulentnoj karijeri ratnog reportera prakticirate i jedan drugačiji vid novinarstva. Kako je nastao blog Ja Seljak? Je li lakše biti seljak ili ratni reporter?
Prije dvije godine, nakon skoro pola stoljeća svog života, kada sam konačno našao ljubav svog života koja me odvela na selo, mislio sam kako neću moći izdržati niti mjesec dana. Rodio sam se u velikom gradu Beirutu i cijeli svoj život proveo u velikim gradovima i za mene je to bila velika promjena i šok. Međutim, kako sam u duši avanturista, prihvatio sam i taj izazov.
Moram vam priznati da se nakon dvije godine polako počinjem prilagođavati njihovom načinu života te razmišljanju. Zaista, biti seljak nije lako što sam osjetio i na svojoj koži. U slobodno vrijeme pomažem ukućanima u poslovima. Zimi cijepam drva, kad je potrebno kosim travu, a najteže mi pada rad u polju koji je stvarno izuzetno težak.
U početku sam imao problema i sa komunikacijom, jer njihov dijalekt za mene je bio novi strani jezik koji sam morao učiti. Sada sam već majstor u komunikaciji. Ima dana kada nehotično u redakciji izgovorim neke riječi pa se moji kolege znaju nasmijati.
Blog Ja seljak koji je postao veliki hit nastao je sasvim slučajno. Naime, ispijajući kavu sa svojim kolegom, poznatim hrvatskim povjesničarom i kolumnistom, Zvonimirom Despotom, kojem sam svaki dan prepričavao najnovije događaje na selu koje sam čuo u seoskoj birtiji, predložio mi je da to podijelim sa čitateljima bloga Večernjeg lista.
U početku sam mislio kako to neće nikog zanimati, stoga sam se stvarno iznenadio velikom zainteresiranošću čitatelja. S ponosom mogu reći kakoje od samog početka blog postao hit i najčitaniji.
Iako nije lako biti seljak, ratni izvjestitelj je biti teže.
Koji su daljnji planovi? Neispunjene želje profesionalne ili privatne?
Sada se nalazim u Siriji i izvještavam. Naravno kao novinar i ratni reporter čekam novi izazov. Gdje će to biti…ne znam. A što se tiče privatnih planova…evo namjeravam pisati knjigu o mom životnom putu i uvjeren sam da će biti zanimljiva za hrvatske čitatelje jer zaista imam što pisati.
Sretan sam jer imam veliku podršku od buduće supruge Ljiljane koja nosi najveći teret mog profesionalnog posla, jer zaista njoj je najteže i jako sam joj zahvalan na tome..U skoroj budućnosti pripremam se za svadbu te sam uvjeren kako će to na selu biti luda i nezaboravna fešta.
Službeni Blog Hassana Haidara Diaba:
http://blog.vecernji.hr/hassan-haidar-diab/2013/04/20/ja-seljak/
Razgovarala: Ana Vuković
Foto: Ljiljana Haidar Diab
