Kata Mijatović je multimedijalna umjetnica koja se najčešće izražava u mediju performansa i videa.
Rođena je 1956. u Branjini, a 1981. diplomirala je pravo na Pravnom fakultetu u Osijeku. Studirala je slikarstvo na Accademia di belle arti u Firenci, kao i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutno živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.
Kako je tekao proces Vašeg umjetničkog rada? Kako ćete se predstaviti u Veneciji? Što je Arhiv snova?
Netipično. U 33-oj godini napustila sam posao pravnice i odlučila se posvetiti umjetnosti. Upisala sam Akademiju lijepih umjetnosti u Firenci, potom u Zagrebu.
Slijedio je niz izložbi u zemlji i inozemstvu, što mi je omogućilo da se bavim tim poslom kao samostalna umjetnica.
Velika satisfakcija za taj cjelokupni rad je priznanje koje sam dobila izborom da predstavljam Hrvatsku na tako prestižnoj smotri kao što je Venecijanski bijenale.
Odlučila sam se predstaviti dijelom svog opusa koji je zasnovan na nesvjesnom i snovima, temom kojom se bavim preko dvadeset godina, kroz rad koji istražuje ove zanemarene aspekte našeg života. Okosnica rada je Arhiv snova, u osnovi web portal na kojem ljudi mogu unositi svoje snove kako online, tako i na konzoli unutar paviljona.
Sama konzola smještena je u metalni kavez u kojeg posjetitelji trebaju ući kako bi upisali svoj san. Oko kaveza smješteni su monitori koji prikazuju moje performanse i video radove koje sam na temu snova i nesvjesnog do sada realizirala.
Osim ove multimedijalne instalacije za bijenale smo kustos Branko Franceschi i ja osmislili i specifičan performans Nesvjesno: Canal Grande. Ovaj performans već je snimljen i u formi videa se projicira pred paviljonom nasuprot videa koji je snimljen 2010., dokumentirajući moj performans spavanja u skulpturi Ivana Kožarića „Oblik prostora XIII“. Po tom performansu cijeli je projekt nazvan Između neba i zemlje.
Je li to ciklus koji će se nastaviti ili je izrađen samo za ovu priliku?
Riječ je o ciklusu na kojem radim već dvadesetak godina, ovo je u produkcijskom smislu njegov vrhunac, a nadam se da će se na jednako intenzivan način nastaviti i u budućnosti.
Kako ste došli do gondole?
S gondolom smo imali veliku sreću. Pronašli smo je istog dana kad i prostor našeg paviljona. Nisam bila sigurna da li ćemo organizacijski i produkcijski moći realizirati tu zamisao, ali na koncu se sve uklopilo u predviđeni budžet i ostale organizacijske mogućnosti.
Ima li bijela boja neku simboliku, gondole su uobičajeno tamne? Što će biti s gondolom kasnije?
Gondole su od sredine 19. stoljeća po odluci uprave Venecije isključivo crne boje, kako bi se prestalo sa do tada uobičajenom prezentacijom privatnog bogatstva iskazivanog raskošnom opremom. U performansu vizualni aspekti prijenosa na relaciji svjesno-nesvjesno, prezentirani su bijelom bojom gondole i gondolijerom odjevenim u crnu odjeću. Ta slika priziva i prijenos na „drugu stranu“, u drugo stanje uma.
Gondola će biti unesena u vrt našeg paviljona, a o njenoj daljnjoj budućnosti postoji više planova o kojima sad ne mogu govoriti.
Hoćete li uistinu spavati i kako ćete postići to stanje?
Koncentrirat ću se i nastojati prepusti snu, kao što i vi nastojite svaku večer kad idete spavati. S obzirom da su cijela priprema i postavljanje paviljona naporni, vjerujem da ću možda i zaspati.
Koji su Vaši sljedeći projekti? Gdje čitatelji mogu pogledati Vaše radove?
Pripremam samostalnu izložbu u Zagrebu i izložbu u Berlinu sa Zoranom Pavelićem ove godine. A što se tiče mojeg dosadašnjeg opusa sada se može najjednostavnije pregledati na web stranicama. Naravno, i u hrvatskom paviljonu u Veneciji do kraja studenog ove godine.
Više o Kati Mijatović i projektu možete pronaći na službenoj stranici:
www.arhivsnova.hr
Razgovarala: Ana Vuković
Foto: Zoran Pavelić
