Svojim rođenjem dobili smo mnogo toga na što nismo mogli utjecati – ime, prezime, mjesto gdje smo se rodili, takve i takve roditelje, ali i ono na što jako često zaboravljamo – mogućnost izbora. Iako se to sve češće ne čini tako, mogućnost izbora u našim životima je ogromna, a na nama je da li ćemo tu mogućnost zgrabiti ili se utopiti u rijeci suza svih onih koji plaču da im je sudbina određena od prvoga dana. Svojim rođenjem dobili smo i pravo na nešto divno, nažalost sve manje cijenjeno, a to je intima.
Pogledajte malo napisanu ovu riječ. Intima. Zvuči tako divno, osobno, naše. Intima je onaj naš skroviti dio duše, privatnosti, ono nešto gdje se osjećamo potpuno svoji i gdje je naš sigurni kutak da nas nitko neće vidjeti, nešto po čemu osjećamo i znamo da smo ”mi”, a ne netko drugi. Intima je naš svijet smješten upravo u nama.
Koliko često samo osjetimo potrebu biti negdje sami sa sobom, dovoljno i deset minuta, da napunimo baterije, da budemo u tom ”svom svijetu” ? Jako puno. Koliko to radimo? Jako malo. Ona poznata ”zavadi pa vladaj” bila je tek preteča onoga u čemu živimo danas – prividnoj slobodi koju ustvari nemamo, jer nam je na vrlo mudar način oduzeto i ono posljednje- intima. Na početku teksta rekao sam da svi imamo mogućnost izbora. I imamo. Naša intima ne mora biti podjeljena sa cijelim svijetom.
Oni isti ”zavadi pa vladaj” tako su nam u šarenom paketu isporučili mnogo toga što mi svjesno nismo shvatili, a to je da moraju znati apsolutno sve o našim životima. Mi, robovi moderne ere, nismo više samo ovčice koje prate što je trenutno ”in” pa se oblačimo po zadnjoj modi. ”In” je i podijeliti apsolutno sve sa cijelim svijetom, biti dio globalne mreže koja raspolaže aposlutno svim našim podacima.
Kako je to izgledalo prije samo 13 godina, sada već daleke 2000., godine ulaska u novi milenij?
Obični noćni izlazak izgledao je tako da se društvo dobro zabavilo, popilo se, ako i postoji pokoja slika sa tog izlaska, trebalo se neko vrijeme čekati dok se ne razvije kod fotografa. Ako se netko previše napio, ostala je uspomena u našim glavama i interno mu i dan- danas spominjemo tu noć.
A sada 2013:
Kada se nađeš sa društvom vani, uopće te ne fascinira divna haljina jedne od cura u društvu jer si to već prije pola sata vidio na Facebooku. Naime, još dok se spremala, podijelila je to sa cijelim svijetom. Čim ste se našli, poslikali ste se da cijeli svijet vidi kako se dobro zabavljate i ponovno stisnuli ”upload”. Naravno, ”geo tag” zabilježio je gdje ste, tako da svi znaju gdje vas mogu naći i gdje je ”luda noć”. Ako ste na nekoj slici slučajno ispali dobro, ostatak društva viče u jedan glas: ”profiluša”!
I tako ste se ”ludo” zabavili, svatko sa svojim mobitelom u ruci, opterećeni sa time kako morate zabilježiti svaki trenutak da slučajno ”ne bi bio izgubljen”. Ono čega niste svjesni je – da ste taj trenutak ustvari već izgubili. Zašto? Zato jer NISTE bili dio tog trenutka. Slike koje ste slikali, možda ćete pogledati jednom i završiti će u bespućima interneta ili vaših hard diskova. Naš hard disk je srce i u njega treba pohraniti sve ono što je vrijedno spomena.
Ne mogu se načuditi parovima koji si javno preko Facebooka izjavljuju ljubav, tepaju, šalju srčeka. Ono najsmješnije od svega je da vjerojatno jedno kraj drugog leže u krevetu sa mobitelom u ruci i odgovaraju si, ne sluteći da ”njihovo” vrijeme postaje vrijeme svih drugih. Zamislite intimu kao malu, simpatičnu curicu. Netko joj je upao u sobu dok se igrala svojim Barbikama i pričala sa njima. Sad joj je totalni bed. E pa, to se događa paru koji sjedi u krevetu i piše si po Facebooku. Njihova Intima je otkrivena, te bi se najradije pokrila najvećom dekom na svijetu da nitko ne vidi kako se crveni.
Gledajte nas malo. Hrana nam je izgubila okus. Mi smo izgubili ponos. A ono najtužnije- izgubili smo Intimu. Još zericu žalosnije – mi smo tako odabrali. Nemojte misliti da se i ja sam nisam upleo u mrežu, da nisam ugazio u to živo blato i da nisam uhvaćen u zamku. Jesam. Društvene mreže su nešto što je danas teško izbjeći, ali za sve postoji granica.
Što nas čini ljudima? Ono što osjećamo. Stvar je u tome da smo mi prestali misliti o tome što osjećamo. Dok jedemo, ne obaziremo se više na okus. Dok hodamo, ne razmišljamo o tome da se okrenemo oko sebe i zamijetimo ljepotu svijeta koji nas okružuje. Dok ljubimo, ljubimo onako – jer je to normalno.
I ponovno- mogućnost izbora. Tu si. Na tebi je da biraš da li ćeš osjetiti sav okus hrane koju jedeš. Dali ćeš osjetiti okus poljupca. Na tebi je da osjetiš svaki trenutak. Ili ćeš jednostavno, poput robota, taj divni trenutak zabilježiti mobitelom, stisnuti ”upload” i osjećaj će nestati?
Na nama je da izaberemo.
Osjećajte svaku milisekundu do svakog sljedećeg četvrtka!
Voli vas Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
