Bilo je to prije petnaestak godina, kada sam mami sjedio na glavi da hoću mobitel. Tih godina to nije bilo uobičajeno kao danas, riječ mobitel spajala se sa totalnim seljačinama, bijelim čarapama i Mercedesom njemačkih tablica. Otprilike. Bilo je to ono razdoblje kada su mobiteli taman prestajali izgledati kao cigle i poprimati donekle normalan oblik. Rijetki su bili ti koji imaju mobitel i najčešće su među običnom rajom bili predmet sprdnje. Znate kakvi su ljudi. Kada nešto nemaju, a potajno žele, osuđuju one koji imaju. Klasika.
Uglavnom, krenula je prva Vipova kampanja sa prepaid bonovima i prodajom mobitela u paketu. Nevjerojatno je kako su bombardirali televizijskim reklamama (u današnje vrijeme to nam je sasvim normalno, a onda još nije bilo tako izraženo). Loris i Mile iz mog tadašnjeg banda kupili su mobitel. Ajme, kako je to bilo štosno. Glavni frajeri, hodaju po cesti i zovu mamu doma da im ispegla onu košulju za nastup. Točno se sjećam, imali smo nastup u jednoj školskoj dvorani i nakon nastupa je i nas i opremu u kombi potrpao nečiji tata, pa smo mi, u zatvorenom kombiju, bez prozora, sjedili iza na opremi i vozili se doma, i naravno glupirali se na najjače. Sada to zvuči kao najveća tlaka na svijetu, a onda je bilo više nego cool. Nismo znali gdje smo jer ništa nismo vidjeli, ali nije nas ni brigalo. Loris i Mile sjedili su jedan do drugog i stalno nešto tipkali po tim mobitelima, najprije bi zazvonio jednom, onda drugom. Pitao sam ih kojeg klinca rade, a oni kažu- šaljemo si poruke. Vau. Da, slali su si sms-ove. Tada sam definitivno odlučio da moram imati mobitel jer ovo je jednostavno prekul.
Nekako sam mamu uspio nagovoriti da mi kupi mobitel. Taman se Simpa uključivala u prodaju, a ja, da ne budem kao svi ( Vip je bio jedini operater sa prepaid bonovima do tada), idem ja na Simpu. Prvi dan prodaje Simpe u Rijeci, stara i ja u 7 i 50 dežuramo ispred Croneta, današnjeg T-centra. Onda znate koliko sam joj se popeo na glavu, kada je sa mnom dežurala tamo. Frendova mama radila je u tom centru, otvorila nam vrata 3 minute prije 8 i nakon dogovora o plaćanju na ne znam koliko čekova, pružila u ruku crvenu vrećicu sa mobitelom. ‘‘Čestitam. Imaš prvu Simpu u Rijeci”. Vau. Tak sam si vesel, da bi se raznesel.
Prvi poziv sa riječkog Korza doma, javiti noni da i ja imam to čudo, a odmah potom poslati sms Lorisu i Miletu. Sad i ja konja za u kombi imam! Taj dan u školi za mene kao da nije postojao. Cijeli bon sam u nekoliko sati skucao na sms. Ali nije bitno. Imao sam to čudo i osjećaj je dobar. Isti onaj kada kao klinac imaš neku videoigru koju svi žele, a samo vas nekoliko je ima. U to vrijeme bilo je normalno da po kući tražim signal i da mi razgovori prekidaju u određenim dijelovima grada. Ali bilo je tako svima, pa se nismo previše živcirali.
Petnaest godina nakon, još uvijek imam isti problem. Naime, jako puno vremena ovog ljeta proveo sam u Istri. Ne možete vjerovati da u 2012. na nekim mjestima jednostavno nema signala. Ne govorim o nekim vukojebinama, već o glavnoj cesti. Neću nabrajati kuda sve, jer ima ih previše.
Nakon godina vjernosti ružičastom operateru, prebacio sam se na kod operatera kojem su ovce zaštitni znak. Nije to ovca, nego OFFca. Više sam isključen, nego uključen. Ljudi mi se žale da me ne mogu dobiti. Slikam neku sliku i želim je staviti na fejs da ljudi budu u toku kako je danas u gradu u kojem sviramo, ali ne mogu, pogađate zašto- nema signala! Nekidan, u restoranu u Novigradu ja sam na slovenskom signalu. Popizdio sam potpuno i jučer otišao kod OFFce sa zahtjevom prekida naše veze. Pita me ona ”zašto?”. Pa zato jer nam veza puca, jebate. Doslovno. Ne mogu više biti u toj vezi, izmorila me i ne osjećam se sretno. OFFca me prevarila. Ne s drugim. Jednostavno je nema, nije prisutna, a ja kao da pričam zidu ( a i to se dogodi ako odem malo dublje u sobu, gdje ormar smeta).
Kaže mi da ne može prekinuti sa mnom. Imamo ugovornu obvezu. U braku sam s njom sve do veljače 2013. Šok i nevjerica, ali zahtjev za rastavu braka je podnešen. U objašnjenju časnome sudu navesti ću da me druga strana jednostavno ignorira i ne izvršava bračne dužnosti. Da naša veza nikada i nije bila na nekim čvrstim nogama, ali bilo je dobro dok smo provodili vrijeme u Primorsko-Goranskoj. Nakon nekoliko bračnih izleta u Gorski kotar, a potom i cijelu Istru, shvatio sam da mi ipak nismo jedno za drugo.
Htio sam vas obavijestiti prije nego što svi portali objave : ” Mauro i OFFca pred rastavom braka”, jer mislim da je to fer prema vama, mojim vjernim čitateljima. Ako i vi imate sličnih problema u vašem braku, molim, pišite mi iskustva na
Tim brakovima nekako treba stati na kraj. Nije život ovdje da se mučimo, život je tu da uživamo.
Zato, uživajte svi vi sa signalom, dragi moji, a ako me zovete, samo budite malo uporniji, da negdje dohvatim signal pa ću vam se javiti. Ako ne, čujemo se u veljači 2013!
Živjeli!
Mauro
