Hostel u Wellingtonu napustili smo u 6.20 ujutro. Zajedno sa ostalima gradskim autobusom sam otišla do željezničke stanice gdje sam lovila vlak nazad za Auckland u 7.30, dok su ostali išli na trajekt za Južni Otok. Pozdravila sam se sa svima, a posebno mi se žao bilo odvojiti od Erica i Nielsa s kojima sam se najviše družila i smijala. Prethodno sam s dosta njih iz grupe razmijenila kontakte , pa smo se dogovorili da se čujemo. Eric i Niels su također nakon Novog Zelanda letjeli na Fidži, a Niels poslije u Australiju kao i ja. Kako je Eric već bio u Australiji dao mi je puno korisnih informacija i čak napisao detaljnu listu mjesta za posjetiti, preporuke smještaja i aktivnosti koje nisu za propustiti, što će mi dobro doći.
Još jednom sam i mahnula i otišla podignuti kartu za vlak. Tranz Scenic Overlander jedna je od tri scenske rute. Dvije su na Južnom Otoku, a Overlander povezuje Auckland i Wellington putujući po sredini Sjevernog Otoka kroz srce zelenih krajolika, farmi i nacionalnih parkova.
Pogled na zelene krajolike Sjevernog Otoka kroz prozor Overlander vlaka pretvarao je vožnju u pravo zadovoljstvo.
Smjestila sam se u prostranom i udobnom sjedalu u ne previše popunjenom zadnjem vagonu koji je bio odličan jer otraga ima dio s udobnim sjedalima tipa kauča u polukrugu i velik prozor na kraju i sa svake strane, dizajniranih da pruže što bolji i ljepši pogled na okolne prirodne ljepote. Čekala me cjelodnevna vožnja, pa je promjena mjesta sjedenja bila dobrodošla, a u drugom vagonu gdje je bio bar moglo se ići po piće, hranu i tradicionalan novozelandski Hokey Pokey sladoled. Vanilija prošarana hrskavim komadićima spužvaste karamele, dobivene iz smeđeg šećera i sirupa savršena je kombinacija okusa koja me oduševila.
Vozeći se Overlanderom imala sam priliku proći s druge strane Nacionalnog parka Tongariro i još jednom baciti pogled na predivnu planinu Ruapehu. Najveći aktivan vulkan Novog Zelanda dom je glavnih skijališta na Sjevernom Otoku.
Od kad sam krenula na put oko svijeta nisam vodila nikakav dnevnik ni bilješke i sad sam konačno uzela papir i olovku u ruke i počela zapisivati doživljaje iz Novog Zelanda dan po dan. Još uvijek sam bila pod dojmom predivnog vremena provedenog u društvu grupe sa Stray autobusa. Prije dolaska u Novi Zeland nisam bila jedna od onih koji o njegovoj posjeti sanjaju, ali sada sam mogla reći da me potpuno oduševio. Došla sam bez ikakve prethodne pripreme, istraživanja i očekivanja, a vjerujem da je odličnom dojmu pridonijelo i sjajno društvo s kojim sam ga proputovala, iako su me začarale i njegove prirodne ljepote. Sljedeći put na redu je Južni Otok.
Na postaji Ohakune vlak je stajao nekih pola sata, a Cafe je vrvio putnicima koji se se sjatili na ručak.
Iako je drvena željeznička postaja odisala nekim starinskim i uspavanim štihom, Ohakune je, kao i većina novozelandskih mjesta, baza za mnogobrojne aktivnosti na otvorenom koje se pružaju u njegovoj okolici, između ostalog skijanja, trekkinga u nacionalnom parku, pecanja i ekstremnih sportova.Hrana u Kafeu izgledala je vrlo ukusno, posebno kolači, ali ja sam imala sendvič kojeg sam pojela vani sjedeći za drvenim stolom.
Stara drvena kuća nasuprot postaje Ohakune, pružala mi je zanimljiv pogled dok sam ručala sjedeći za drvenim stolom na otvorenom. Piknik na pola putabio je dobrodošao predah od cjelodnevne vožnje.
Kad smo krenuli ujutro iz Wellingtona bilo je oblačno, a sada se već razvedrilo i popodnevna vožnja vodila nas je dalje preko rijeka, zelenih ravnica i farmi, a jesen je tu i tamo počela bojati stabla u crvene i žute tonove. Prošli smo kraj velikog natpisa jednog malog vrtnog centra na kojem je pisalo: Mi prodajemo jesenje boje. No u krajoliku je još uvelike prevladavala zelena boja, toliko intenzivna i svježa, da bi se čovjek zapitao gdje je jesen.
Shire – zelena brda i visoravni pokrajine King Country dostojna hobita. U filmu Gospodar prstenova ovaj je predio bio njihov dom.
Nebo je bilo vedro i zalazeće sunce obojalo je nebo u zlatnu boju ocrtavajući siluete stabala i brežuljaka. Nakon dvanaest sati vožnje stigli smo u Auckland gdje sam gradskim autobusom otišla do hostela u kojem sam odsjela po dolasku u Novi Zeland.Čekala me ista soba i krevet, kao i cure koje u njoj stanuju. Malo smo popričale, a u kuhinji za večerom sam upoznala simpatičnu Njemicu Anju koja je živjela i putovala po Novom Zelandu duže vrijeme autom koji je tu kupila. Složila se sa mnom da je u ovom hostelu malo teže povezati se s ljudima jer su svi u dosta zatvorenim grupama, pa nam je oba dvjema bilo drago da smo se upoznale.
Imala sam još dan i pol prije leta za Fidži. Ujutro sam pješke otišla do obližnjeg Mt Edena, kojeg nisam stigla vidjeti prvi put, i popela se na vrh tog najvišeg vulkanskog brda u okolici. Kako mi se nije dalo kružiti cestom naokolo brda, pri vrhu sam put presjekla penjući se ravno uzbrdo kroz bujnu zelenu travu.
S Mt Edena pruža se odličan pogled na 50m dubok krater vulkana i Auckland u svim smjerovima. Tek sam tada vidjela koliko se predgrađa Aucklanda protežu unedogled sve naokolo brda.
Nakon razgledavanja spustila sam se do ceste i autobusom otišla do centra. Popodne sam provela kupujući suvenire i razglednice, te sam predvečer prošetala po modernoj Viaduct luci i marini, punoj restorana i kafića. Dok sam sjedila i pila kavu moja posljednja večer u Novom Zelandu priredila mi je predivan zalazak sunca i crveno nebo nad lukom. Napisala sam razglednice pune oduševljenja za ovu predivnu zemlju i ubacila ih u sandučić.
U hostelu sam srela Anju koja je rekla da sutradan mora do aerodroma srediti nešto vezano za svoju povratnu kartu i da će me usput odbaciti. Vožnja do aerodroma došla mi je kao naručena da ne moram tegliti ruksak do autobusne stanice. Usput sam joj ostavila da mi pošalje dvije razglednice za koje sam zadnji čas dobila adrese. Pozdravile smo se, a ja sam otišla na check-in. Sljedeća destinacija Fidži!
Tekst&foto; Nola
Sljedeći nastavak bloga čitajte u petak, 15.6.
