Trinaest godina nakon ulaska u Europsku uniju, Hrvatska se nalazi na prekretnici. Iako su gospodarski pokazatelji i infrastrukturni projekti donijeli opipljiv napredak, masovno iseljavanje i zaostajanje za usporedivim zemljama otvaraju bolna pitanja o iskorištenosti povijesne prilike.
Nakon trinaest godina u europskom klubu, brojke djeluju impresivno. Do srpnja 2026. godine, Hrvatska je iz proračuna Unije povukla 21,3 milijarde eura više nego što je uplatila. Taj se novac prelio u modernizaciju infrastrukture, a Pelješki most postao je simbol te transformacije. Ulazak u Schengen i eurozonu 2023. godine dovršio je proces pune integracije, olakšavajući poslovanje i putovanja. Gospodarski rast je pratio taj put: bruto domaći proizvod gotovo se udvostručio od 2013., dok je stopa nezaposlenosti, koja je u trenutku ulaska bila gotovo 22 posto, pala na povijesno niske razine od oko pet posto.
Paradoks slobode: Iseljavanje kao najteži udarac
Ipak, medalja članstva ima i tamno naličje, vidljivo u demografskoj pustoši. Dok je kapital ulazio, ljudi su odlazili. Sloboda kretanja, temeljna vrijednost EU-a, za Hrvatsku se pretvorila u masovni egzodus. Od 2013. do 2023. zemlju je napustilo gotovo 390.000 ljudi. Podaci Eurostata su poražavajući: Hrvatska je druga zemlja Unije, odmah iza Rumunjske, po udjelu radno sposobnih koji rade u drugim članicama – čak 17,6 posto. Ono što posebno zabrinjava jest motivacija. Istraživanja su pokazala da to više nije samo potraga “trbuhom za kruhom”, jer je više od polovine iseljenika imalo posao u Hrvatskoj. Sociolozi upozoravaju na “opću negativnu društveno-političku klimu” i percepciju da društvom ne vladaju vrijednosti rada i poštenja, već klijentelizam i korupcija.
Usporedba sa susjedima: Zašto Slovenija i dalje bježi?
Ta negativna percepcija reflektira se i u usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama, od kojih su mnoge bile brže. Najbolniji je primjer susjedne Slovenije, koja je u EU ušla devet godina ranije. Unatoč zajedničkom naslijeđu, Slovenija je provela učinkovitiju tranziciju, stvorivši diversificirano, izvozno orijentirano gospodarstvo. Razlika u BDP-u po stanovniku i dalje je golema: 2024. godine slovenski je iznosio oko 32.600 eura, a hrvatski 22.110 eura. Još je frapantniji podatak o izvozu po glavi stanovnika, gdje je Slovenija gotovo pet puta uspješnija. Analitičari Svjetske banke upozoravaju da Hrvatska, za razliku od Poljske ili Baltika, nije provela dovoljno duboke strukturne reforme koje bi potaknule produktivnost i inovacije, već se previše oslonila na turizam, sektor podložan vanjskim šokovima.
Trinaest godina europskog puta Hrvatsku je nepovratno promijenilo. Postala je integriranija, bogatija i sigurnija zemlja. No, statistike o iseljavanju i usporedbe s uspješnijim članicama služe kao otrežnjujući podsjetnik da članstvo u klubu ne jamči pobjedu. Ono samo pruža priliku. Je li Hrvatska tu priliku u potpunosti iskoristila i je li spremna za reforme koje će zadržati njezine ljude i osigurati održiv prosperitet, ključna su pitanja za nadolazeće desetljeće.
