Maša je polako otvorila oči. Škiljeći kroz trepavice još zamagljenim i pospanim pogledom, polako se promeškoljila u sjedalu. U kupeu je bila sama, jedino što se čulo bio je ritmični zvuk kretanja po tračnicama.
Vlakovi… Unatoč nervozi koja prati sve velike odluke u životu, zaspala je kao beba pola sata nakon kretanja. Kloparanje vlaka oduvijek je tako djelovalo na nju. Iako, bilo je ovo valjda tek treći puta da se u svom životu odlučila na vlak.
Ogroman, težak, velik i spor, vlak je baš pravo prijevozno sredstvo koje će vas odvesti iz mjesta u koje se nemate namjeru vraćati tako brzo. Kao prava kulisa za jedno konačno zbogom, rano jutro zaogrnulo se gustom, mliječnom maglom iza koje se sa željezničkog kolodvora jedva nazirao grad na kontinentu iz kojeg je odlazila. I bolje je tako. Za neko vrijeme sjećanje je trebalo sadržavati samo dobre trenutke provedene u njemu, a protekla zima nije ih baš donijela previše.
To je bilo to. Nakon dvadeset godina izbivanja i prekidanja zadnje od niza razlupanih veza, jedini smjerokaz koji je uspijevala nazrijeti bio je – kući. Više nije imala ni snage ni živaca gluvariti po mjestima koju su je sva podsjećala na neki od promašaja. Emotivnih, dakako.
Maša se protegnula, istegla napola zaspalu nogu i zavrtila ukočeni vrat. Krivac za buđenje bio je miris… Miris mora. Uvukao se kroz poluotvoreni prozorčić u kupeu i negdje u mozgu signalizirao da je odredište blizu. Nagnula je glavu naslonivši se na prozor kroz koji se probijalo svjetloplavo proljetno nebo i tek razlistala makija Primorja. Nasmijala se od srca. Tek sad Maša je osjetila koliko joj nedostaju neke stvari zapletene u prošlosti. U zadnja dva desetljeća svi dolasci bili su bukirani mislima o susretima s frendicama, izlascima, posjetama. Svi odlasci bili su žurni, kasneći, hitri, nakrcani… A sada, sada je na duže. Imat će vremena za sve i za svih. I za sebe.
Maša Lavić bila je, zapravo, uspješna marketinška stručnjakinja. Mogla je utrpati pijesak Arapima i led pingvinima… Sve je mogla, osim… Osim onog što ju je i natjeralo da polako zaklopi vrata svog malog i neurednog stana natrpanog sitnicama koje je dovlačila bogtepitaj otkuda sve ne. Svu je tu kramu u roku od pet dana potrpala po kutijama. Bilo je to sasvim dovoljno vremena da lagano stavi ključ u bravu, oglas Prodaje se u novine, da pod noge gurne cestu (prugu) i krene… Odnosno, da se vrati.
Prijelom se dogodio prije točno sedam mjeseci. Nakon još jedne žučne rasprave s Velikim za koju je pouzdano znala da opet ne vodi nikamo, okrenula je „džoker zovi“. Džoker zovi bio je Dražen. Vodio je u rodnom gradu manju firmu bez ambicija da mijenja svijet. U stvari, jedina mu je ambicija bila da svoj svijet učini čim ugodnijim mjestom. Još od faksa bili su jedno drugome „džoker zovi“ kad god bi nešto pošlo po zlu, kad je trebalo pregrmiti još jednu budalaštinu koju bi preturili preko glave. Bezbroj puta zvao ju je da dođe. Bezbroj puta je odbijala s osmijehom. Povratak joj se tada i iz te perspektive činio kao priznavanje osobnog poraza. No te večeri, nakon te blesave svađe, prelomilo se nešto. I vritnjak je korak naprvo, bila je prva stvar koja joj je pala na pamet, a sljedeće što je učinila bilo je otipkavanje Draženovog broja.
„Koji se klinac opet dogodio?“ bilo je bez dobra večer ili bilo kakvog drugog pristojnog uvoda pitanje koje je pristiglo s onog kraja.
„Ja bih se vratila. Još nudiš posao?“ prošaptala je Maša jer je znala da će izgovaranjem tog pitanja pokrenuti nešto što više neće zaustaviti.
„Nudim.“ odgovorio je glas s drugog kraja bez trenutka razmišljanja.
Maša je šutjela. Šutjela je gotovo minutu. Zaklopljenih očiju pokušala je kao i obično u tim situacijama kada je trebalo izabrati manje zlo, zamišljati listu problema i prednosti koje se nude i stavljati „za“ i „protiv“ ispred svakog pojma. Ovog puta nekako joj nije išlo od ruke, a i duboko u sebi znala je ovaj sistem ne radi kad je srce u pitanju.
„Onda računaj na mene.“
Kad je to izgovorila – osjetila se lakšom milijardu kila.
U tih sedam mjeseci koliko je prošlo od noćnog razgovora s Draženom, polako je kidala konce koji su je još vezali za kontinent. I bilo je lakše nego je mislila. Mala oproštajna feštica na poslu označila je kraj i tog dijela života, ali nije ju činila tužnom. Naprotiv, sve je više željela da se napokon vrati doma. Jer, na moru je, i nakon dvadeset godina, uvijek bilo doma.
Sunčan dan probijao se u kupe vlaka, mameći osmijeh i vedar duh na površinu. Ugledala je najljepši zaljev na svijetu nad kojim su laprhali galebovi. Uzela je mobitel. Dražen je rekao da se javi kad bude blizu.
Nakon pola sata vlak je ušao u grad. Izašla je iz kupea, zaokružila pogled put neba nadajući se poznatim oblicima, duboko udahnula topli proljetni zrak. Odmah je ugledala Dražena. Nasmijana draga faca. Visok i mršav stršao je malo iznad ostalih glava. U jednoj je ruci držao novine, a drugom mahnuo prema sebi istovremeno se probijajući do nje. Spustila je putnu torbu, podigla se na prste i objesila mu se oko vrata, prisiljavajući ga da se lagano savije u koljenima i nagne prema dolje.
„Dakle, kolegice… Neka sam i to dočekao.“ nasmijao se srdačno ispravljajući se i uzimajući torbu ostavljenu na asfaltu.
„Kava mi treba.“ uzdahnula je Maša radujući se unaprijed toplom suncu na terasi i mirisnom espressu u jednoj od majušnih, pitomih kafeterija. Dražen ju je šutke promatrao dok je polako ispijala crnu i vruću kavu. Čekao je da ona prva počne. Maša ga je pogledala sa strane i odmahnula glavom.
„Ne traži detalje. Nemam živaca, nemam snage, ni želje ni volje. Ne danas.“ rekla mu je paleći cigaretu. „Bit će dana i za to, no sad preskači zadanu temu. Tu sam i to je za početak sasvim dovoljno.“ Nagnuo je glavu na stranu i stisnutim usnicama i visoko dignutim obrvama licu dao onaj zabrinuto upitni izgled.
„Nije ništa ozbiljno, ne brini se.“ odmahnula je Maša. „Što da ti kažem? Došlo je vrijeme da se neke stvari promijene, i to je to. Ma, ozbiljno ti kažem – ništa ozbiljno.“
Nasmiješivši se, Dražen je izvukao novčanik, pogledao u račun i galantno ostavio dovoljno uz pristojnu napojnicu. Ne sačekavši momka koji ih je posluživao, lupnuo ju je nogom ispod stola: „Ajmo, idem te odvesti u novi stan jer se moram vratiti u firmu.“
„Ej, stvarno nisam ti ni hvala rekla što si mi našao stan. To ti je nešt na brzinu uletilo ili…?“
„Ma da, frend je bio u njemu… Ne poznaš… Da ne prepričavam, našao je curu i odselio k njoj. Zapravo, jedan dobar ljubavni happy end, za promjenu.“ nasmijao se od srca. „On mi je javio znam li nekog tko bi iznajmio i… Ma vidjet ćeš, super je stančić. Namješteno i sve… Evo tu smo.“ Izašli su u Maši dragom dijelu grada, punom zelenila i plavetnila koje se naziralo kroz krošnje. Stara peterokatnica solidno je izgledala izvana, a u mračnom se hodniku krilo uglačano, široko stubište. Polako su se uspinjali do samog vrha. Na zadnjem su katu stali pred masivnim vratima. Na crnoj pločici pisalo je: David Šnajder.
….Nastavit će se
Leona Bilbak
