U Galeriji Juraj Klović u Rijeci otvorena je izložba u kojoj se susreću tri generacije riječkih fotografa. Riječ je o “3 Žorža”, odnosno o Bogomiru Žoržu, Istogu Dušku Žoržu i Mirku Žoržu. Istog Duško Žorž osmislio je izložbu na kojoj predstavlja svoje radove, radove svog oca i sina. Izložba je otvorena 7. prosinca, a možete je pogledati do 21. prosinca.
Istog Duško Žorž nezaobilazno je ime riječke scene. Čovjek je to koji uistinu živi fotografiju. Rođen je u Rijeci 1947. godine, a u foto-studio svog oca prvi puta je kročio s tek nekoliko mjeseci starosti. Tijekom 45 godina radnog staža vodio je svoj foto obrt. Održao je više od 30 samostalnih izložbi, a za rad na promicanju fotografije dobitnik je brončane, srebrne i zlatne plakete za zasluge u širenju tehničke kulture. Iako je u mirovini, Istog Duško Žorž ne miruje, pogotovo kada govorimo o fotografiji. O fotografiji, ali i o mnogo toga drugoga, popričali smo s njime.
Kako je započela Vaša ljubav prema fotografiji?
Kada odrastate u foto-radnji, onda se zaljubite u takav posao. Jasno je da čovjek u svojoj tinejdžerskoj dobi ima razne fantazije, međutim u to doba foto-studio je dobro poslovao. Naprosto, tada sam odabirao ono što je bilo profitabilno, a i ocu je trebalo pomoći. Ove dvije stvari su se spojile i ostale takve. Ljubav prema fotografiji postoji od malih nogu. Moramo razlikovati fotografiju danas i fotografiju koja je nastajala u prošlosti, kada sam bio mlađi. Kada je otac 1953. godine otvorio foto-studio na Belvederu, tada je na tom području bilo pet fotoaparata. Početkom godine kupio se film i fotografirali su se svi događaji, rođendani, Prvi maj, vjenčanja, praznici i ljetovanja. Tek pred Novu godinu stavljao se novi film. Danas svi fotografiramo mobitelima. Ta razlika je evidentna.
Kako gledate na to? Ima li fotografija i u konačnici, foto-studio budućnost?
Kada govorimo o zanatu, nekad je u Rijeci bilo čak 18 foto-studija. Sada ih imamo 3-4 i to je sve što ljudima treba. Ljudi više fotografije ne razvijaju, odnosno razvijaju ih vrlo malo. Za to „vrlo malo” nije potrebno više fotografa. No, fotografija neće nikada izumrijeti. Ako nas danas na svijetu ima 8 milijardi, na dan se napravi 5 milijardi fotografija. Svi se volimo fotografirati. Možemo reći kako je to danas način komunikacije. Kada vas netko pita gdje ste, uslikat ćete se mobitelom i poslati mu fotografiju.
Kako je došlo do ideje o izložbi „3 Žorža”?
Nije to ništa novo ni čudno, no došao sam na ideju da bi moj otac, ja i moj sin mogli napraviti zajedničku izložbu. Moj sin se bavi fotografijom. Kao dijete je išao sa mnom na izložbe, promatrao fotografije i sam fotografirao. Međutim, nije nastavio taj zanat. I sam je uočio u vrijeme odrastanja da je fotografija počela „šepati”, a potom je sve krenulo digitalno. Nikad ga nisam tjerao da nastavi moj posao. Vidio sam da taj tip foto-radnje neće opstati. Sin je prešao u moderne tehnologije, no zadržao je ljubav prema fotografiji. Radi prekrasne, moderne fotografije, a zbog svog posla puno putuje svijetom. Ipak, uvijek nosi fotoaparat sa sobom. Radi kratke filmove, snima spotove. Novi ljudi, novo doba, nove fotografije. Što se tiče radova mog oca, napravili smo odabir. Kada govorimo o sinovim radovima, u pitanju su recentni radovi nastali u posljednjih godinu do dvije. Moje izložene fotografije također su recentne, nastale su u posljednjih šest mjeseci u gradu Rijeci, no izložio sam i fotografiju „Freska”. Riječ je o fotografiji koja me prati od 1968. godine. Tu fotografiju jako volim. Ona je postigla svjetski uspjeh i uvijek je volim uvrstiti kao dio bilo koje izložbe.
Zbog čega Vam je „Freska” najdraža fotografija?
Jer je to izvrsna fotka, hahaha. Postao sam prepoznatljiv po toj fotografiji. Uvijek kad bi me netko sreo, sjetio bi se te fotografije.
Na izložbi su prezentirane fotografije Vašeg oca, Vas i Vašeg sina. Tri generacije. Koliko Vam se stilovi razlikuju u fotografiji?
1961. godine upisao sam se u Foto klub Color Rijeka. Tada sam imao 14 godina. Stil kojim je moj otac radio prenio je na mene. Jasno, on se zbog posla u foto-radnji malo bavio umjetničkom fotografijom. Međutim, kada god bismo putovali negdje na izlet, on je svaku fotografiju odlično napravio. On mi je ujedno bio i mentor. U Foto klubu su se tada nalazili vrli majstori u fotografiji. Danas kada fotografiramo, samo pritisnemo ekran. Uopće ne mislimo. Da bi nekada mogli sudjelovati na izložbi i da bi radili u tom sektoru, morali ste fotografirati, razviti film, a da bi napravili fotografiju velikog formata, morali biste kod nekoga to napraviti ili je napraviti sami. Cijeli proces je to bio. Sada malo njih radi doma fotografiju. Danas se samo fotografija pošalje mailom i kažete „Napravite mi fotografiju u toj i toj dimenziji”. Moj otac je stao raditi umjetničku fotografiju, a ja sam nastavio. Sve sam faze prošao jer sam morao pratiti trendove u fotografiji. Bio sam radoznao i jako sam se zanimao za fotografiju.
Pratite i sada?
Naravno. Ne može se ništa novo otkriti, a da to nisam već vidio, pročitao ili pak sam otkrio. Kada se nečime bavite, bez obzira čime, uvijek morate pratiti trendove. Najsmješnija krilatica koja se upotrebljava kod nas je da moramo uvesti cjeloživotno učenje. Čovjek cijeli život uči. Da nisam učio, ostao bih na prvom razvijaču i fiksiru koji je bio u trendu prije 65 godina. Jasno je da svaki autor razvija svoj vlastiti stil, ali ljudi moraju shvatiti da ne mogu uvijek raditi istim intenzitetom i da život ima svoja, neka druga pravila. Mlad si pa dođeš u period kada se zaljubljuješ, dolazi brak koji ima svoje zahtjeve jer više nisi sam. Svoj život dijeliš s bračnim partnerom, dobijete djecu, morate raditi, zarađivati za život. Postojali su periodi kada sam godinama dramatično radio, a onda bih 5-6 godina povremeno radio umjetnički dio jer sam se morao fokusirati na onaj gdje morate zaraditi za obitelj i život. Nakon X godina, varijabla se diže i spušta, u jednom periodu puno radite, u jednom manje. Ja sam izdržao do kraja. Bez fotografije bih bio mrtav već odavno.
Potječete iz umjetničke obitelji…
Da. Moj otac završio je stručnu školu za fotografe u Celju i Rogaškoj Slatini. Imao je dva strica koji su bili klesari i koji su 1929. godine preselili u Rijeku, točnije na Drenovu. Slovenija je u to vrijeme bila pod Italijom. Dva Žorža bila su na Drenovi, a moj djed je preselio u Celje. 1936. godine fotograf Milković na Sušaku oglasom preko novina tražio je jednog fotografa. Kada je moj otac to vidio, došao je kod njega raditi u foto-studio. Zbog rata 1941. godine odlazi u Sloveniju gdje radi u propagandnom odjelu kao fotograf, a 1946. se ponovo vraća na Sušak i nastavlja svoj rad u studiju Foto Milković. Na Belvederu otvara svoju radnju 1953. pod imenom Foto Belveder, a od 1972. do 2001. studio se preselio i uspješno radi na Kantridi. U to doba studio je prednjačio svojom kvalitetom i suvremenošću. Isto tako bio je i jedan od osnivača Foto kluba Color 1961. godine u Rijeci s kojim je izlagao na mnogim izložbama te dobivao zapažene nagrade i priznanja. Moj otac nije došao u neki nepoznati grad, a Rijeka je bila velik grad, more je tu. On je ostao u Rijeci i ja sam ostao u Rijeci.
Koje motive najviše volite fotografirati?
Motivi su oni gdje se krećem i što vidim oko sebe. Lijepo je reći „Jao, kako je na Tahitima lijepo plavo more”, no to ne možete fotografirati jer trenutno niste tamo. U svojim počecima gledao sam prekrasne crno-bijele fotografije iz jedne monografije Dubrovnika. Promišljao sam kako bih mogao otići u Dubrovnik i pofotografirati nešto tako lijepo. Međutim, kada imate obitelj i posao, ne možete odjednom otići u Dubrovnik. Nenad Gattin je radio te fotografije. On je radio u konzervatorskom zavodu i dobio je zadatak da otputuje u Dubrovnik i fotografira ga. Jasno, uz one fotografije koje je morao raditi zbog posla, usput je napravio i neke svoje. Gdje jesi, jesi. Ja sam u Rijeci i obožavam fotografirati Rijeku. Da sam u New Yorku, fotografirao bih New York. Oblake jako volim fotografirati. Oni jako dobro djeluju na fotografiji. Ako imate panoramsku fotografiju riječke luke i iznad veliko plavo nebo, onda je fotografija prazna. Oblaci su fotogenični, oni upotpunjuju fotografiju. Rijeka ima takvu klimu i na nebu se nalaze prekrasni oblaci. Kada pogledam kroz prozor i vidim oblake, jurim van s fotoaparatom i fotografiram taj prizor.
Što Vam je u Rijeci najdraže fotografirati? Jesu li to ljudi, arhitektura…?
Jedan gemišt svega. Jasno, volim fotografirati arhitekturu. Promjene godišnjih doba su prekrasne. Imate pustu ulicu pa krcatu ulicu. Kada sam počinjao fotografirati Rijekom su prolazili ljudi u haljinama, odijelima, šeširima što je izgledalo prekrasno na fotografijama, starinski. Jednom sam za zadatak dobio fotografirati Gradsku uru za kalendar. Na toj lokaciji stajao sam dva sata jer su stalno prolazili ljudi. U međuvremenu je izmišljena plastika i boje. Danas prolaze ljudi s plastičnim vrećicama jer su bili u trgovini, gore su reklame, jedan je obučen u crveno, drugi nekako drugačije… Na kraju fotografiraš kada nema nikoga. Svijet se neprestano mijenja.
Znači li to da je danas teže napraviti dobru fotografiju?
Danas imamo tehnologiju, putovanja su nam dostupna. Tko je nekada putovao? Danas studenti jeftino vlakom proputuju cijelu Europu u tri mjeseca. Sasvim je to neka druga priča. Nekada smo se okupljali i listali enciklopediju. Prijatelji iz škole bi došli kod mene i zajedno bi gledali fotografije u enciklopediji. Na taj način smo putovali. Nije bilo televizije. Isto tako, fotografija u to vrijeme nije bila prihvaćena kao dio vizualne umjetnosti. Trebalo je vremena da se probiju određene barijere. Niste mogli postati član Hrvatskog društva likovnih umjetnika jer fotografija nije bila likovna umjetnost. Na kraju je ipak fotografija prihvaćena kao vrsta umjetnosti s time da je problem u Hrvata taj da smo mala zemlja. Ako uzmete da u Hrvatskoj živi 4 milijuna ljudi, od toga je 40% umirovljenika, 30% mladih, a kada sve to zajedno pročistite, tko se može baviti umjetnošću, tko je može gledati i u konačnici kupovati umjetnost? To je vrlo mali broj ljudi.
Imate nekog fotografa koji Vam je uzor, koji Vas inspirira?
Nemam. Rano sam počeo i pratio sam sve trendove. Uvijek sam nalazio svoj put. Mogu jedino istaknuti da je moj otac bio taj koji me prvi inspirirao, učio. Iako, u mojoj dugogodišnjoj karijeri bilo je fantastičnih fotografa u svijetu, čiji sam rad pratio, ali nisu utjecali na mene.
Sjećate li se svoje prve izložbe u Rijeci?
Da. Prvu izložbu imao sam u Malom salonu 1984. godine. Naziv izložbe bio je „Svečanost fotografije”. Na toj izložbi su bile prezentirane fotografije velikih formata 50 x 60, fotografirao sam razne motive i portrete. U Parizu je jedna tvornica proizvodila kemikalije koje su se zvale color vir. One su dolazile u malim bočicama, a postupak je bio takav da se naprije napravila crno-bijela fotografija. Na fotografije su se stavljale u raznim omjerima i količinama kemikalije da bi se dobili razni efekti. Jedan prijatelj iz Pariza poslao mi je nekoliko bočica kemikalija, a koje sam primijenio na fotografije. Na izložbi su svi zastali u čudu i pitali se „Što je sada ovo!?”. To je bilo nešto između fotografije i crteža. Ervin Dubrović došao je na tu izložbu i ostali smo u dobrim odnosima. On je danas kustos izložbe „3 Žorža”.
Tekst: Lidija Balog
