Baš sam na youtubeu odgledala jedan serijal emisija „Besne gliste“ u kojima djecu propituju o tome što je to frizer, što je i kako se radi sladoled, tko su momak i djevojka itd. Pa ja ne mogu objasniti koliko puno radosti mogu donijeti ti naši mali suzemljani. Ta mala bića koja još ne znaju što je kriza, kako se stari, koliko vrijedi 10 kuna i na koji je način moguće izbjeći plaćanje poreza. Ma ja sam svjesna toga da svi znamo kako je važno zadržati dječju dušu ili u barem jedan mali njezin odraz i u našem „velikom“ svijetu. No, isto tako, svjesna sam i koliko je to nama koji se volimo nazivati odraslima zapravo teško. Malo što nas sustav ukalupi, malo što nas pritisnu životne nedaće, a malo što nam zrelost kao propisuje nekakvu ozbiljnost. E pa baš na ovom trećem ipak ima malo prostora za dječji duh. Jer gdje piše da zrelo mora biti ozbiljno, a ne zaigrano i dječje? Možda je naša predodžba potpuno kriva i mjeri se samo nekim našim mjerama. Jer kada bismo prihvatili da zreo čovjek ima pravo biti zaigran i blesav, konstruktivno opušten, raspjevan iako ne zna pjevati i neupućen u baš sva pitanja pa si priušti i koji „blam“, možda, samo možda bismo bili malo sretniji. Dok gledamo Japance kako sa strahom očekuju nove radijacije, kako s iznenađenjem gledaju apokaliptične prizore nekoć divnih, plodnih mjesta i kako, najtužnije, odbrojavaju žrtve strašnog tsunamija, možda bismo mogli učiti zahvalnije i radosnije živjeti svaki dan koji imamo sada i ovdje. Poput djece, spontano i sa zahvalnošću.
Kratka sam ovaj put jer mislim da ne treba više riječi od ovoliko da bismo se malo trgnuli. Barem danas. Okrenuli oko sebe i iskreno se nasmijali vlastitim i tuđim glupostima. Ne zamarajući se previše time – ima li to smisla ili ne. Budimo djetinjasti!
Što je sladoled?
[youtube jEkYM0YBjrg&feature=related]
Ana Marija Vizintin
