Pitali smo vas da nam ispričate krimi priču. Najbolju priči ispričala nam je Nataša Narančić koja je osvojila knjigu Ubojstva kraljeva.
Čestitamo dobitnici, a za sve koji nisu osvojili u ovom krugu nagradu, pripremili smo novu nagradnu igru.
“Trgnula sam se u bolnici. Na trenutak me uhvatio nemir jer me dočekalo crnilo, ali polako se slika razbistrila i jasno sam mogla vidjeti nekolicinu ljudi oko svoga kreveta. Svi su mi bili nepoznati, svi do jednoga… A onda sam shvatila da sam i sama sebi nepoznata. Pokušala sam se sjetiti kako izgledam ili bar svoga imena, ali uzalud. Kao da sam netom prije iskočila iz crne rupe, niotkuda… Od medicinske sestre mahnito sam zatražila ogledalo, postala histerična, a stranci oko mene su me smirivali. Nakon što sam se pogledala u ogledalo, ugledala sam, osim zavoja i ogrebotina, lice jako slično ženi koja je u tom trenutku stajala pored mene. To mi je majka, pretpostavila sam. Ljudi su se redom predstavljali, svi su bili neki rođaci. Samo jedan od njih nije bio. Moj dečko. Ni njega se nisam sjećala, ali začudo, on je bio prvi kojemu sam uskočila u zagrljaj. Ostali su me plašili – plakali su od sreće, napadali me, grlili, a on je samo sjedio i smješkao mi se, pomalo praznog, ozbiljnog pogleda. I upravo mi je njegovo društvo u tom trenutku najviše odgovaralo. Ispričali su mi nešto kasnije da me netko presreo na ulici i napao. To je zaključila policija nakon što su vidjeli kako mi je nestala torbica, a jedino su bezvrijedne članske iskaznice iz raznih klubova ostale razbacane svuda oko mene. Ali i taj je slučaj nedugo zatim pao u zaborav, rekli su da se ništa ne može učiniti po tom pitanju. Ipak, bila sam odlučna u tome da saznam tko mi je to učinio, a dragi je bio uz mene. No, dani su prolazili, a naznaka da ćemo pronaći nekakav trag bilo je sve manje. Sve dok se jednog dana nisam sjetila… Ne nečeg velikog, ali možda važnog detalja – nečije ruke na ustima, ruke s prstenom… Sjetila sam se kako mi se zabo u usnu i kako mi je suza u tom trenutku krenula niz obraz. Sljedeće, i nažalost zadnje čega sam se sjetila, bila je oštrica noža. I onda mrak. Samo mrak. Dragi mi je diskretno nekoliko puta napomenuo da sumnja na nekoga iz obitelji pa sam ih i ja tada počela pomno promatrati. Sestrin dečko – bio je dosta čudan, u cijeloj obitelji on je najmanje pričao. Zatekla sam ga jednom u kuhinji kako zamišljeno vrti nož. Na ruci sam mu ugledala prsten. Je li moguće da je to on? Opet sam počela histerično vrištati, ali smirila sam se kad mi je dragi dao sedative. Zavoljela sam ih u tih nekoliko mjeseci.Nekad mi se činilo da mi u potpunosti izmijene misli. Jednostavno mi za sve bude svejedno. I uvijek bi bilo sve u redu . Ali s vremenom su i oni prestali djelovati. Panika je bila sve prisutnija u mom životu. Hodala sam često po kući, zamišljena. Jednom sam tako ušla u roditeljsku sobu i vidjela oca kako nešto skriva ispod jastuka. Pričekala sam da izađe i žurnim korakom došla do njega. Podignuvši ga, imala sam što vidjeti! Ispod se nalazio nož s već izblijedjelim tragovima krvi. Moja krv? Moj otac?? Vrisnula sam opet iz sveg glasa, pitala se hoće li ta noćna mora ikad prestati… I doista je bila noćna mora, trgnula sam se sva u znoju, još sam čula odjek vlastitog vriska. No, činjenica da je to bila noćna mora nije mi previše pomogla. I dalje sam na sve oko sebe gledala s oprezom, u svačijim očima vidjela sam zloban pogled. U roditeljima, osoblju… Kao da su mi svi htjeli učiniti nešto nažao.
Da dragi i ja uskoro nismo pokrenuli razgovor o vjenčanju, vjerojatno bi sve to još dugo ostala misterija. Tih sam dana poprilično smetnula s uma sve loše događaje od prethodnih nekoliko mjeseci. S prijateljicom sam se upravo vratila iz potrage za idealnom vjenčanicom, a u kuhinji za stolom zatekli smo mog dragog i majku kako razgovaraju. Pogled na cigaretu u njegovoj ruci natjerao me da zapazim veliki prsten koji je nosio na palcu. Prsten sa slovom V. Slovom koje sam gotovo mogla osjetiti, tu bol koju mi je nanijelo zarezavši mi usnu… Paranoja, pomislim. Opet po starom. Jeza koja me tada prošla nije me napuštala cijelu večer. Krenula sam stoga po bočicu sedativa, ali ona više nije bila na starome mjestu, na noćnom ormariću gdje sam ih uvijek držala. Onda sam se sjetila – kutijica je bila prazna… Krenula sam zatim u potragu za novom i u kuhinji naišla na prizor koji me prestravio – majka je trpala neke tablete u bočicu mojih sedativa. U šoku, istrgnula sam joj kutiju iz ruke i imala što vidjeti. Ona me trovala! Vlastita me majka trovala! Zato sam se osjećala tako zbunjeno, zato se nisam mogla sjetiti…
Opet sam glasno vrisnula, ali ovaj me put vrisak nije probudio. No, probudio je sve ostale ukućane koji su se okupili oko nas i začuđeno nas gledali. Nakon toga, majka je morala sve priznati, više nije bilo opravdanja. Ona i moj voljeni bili su ljubavnici. Nisam im samo ja smetala u njihovoj ljubavnoj priči, ali sam bila prva na listi… Na listi onih koji moraju umrijeti…
Sad su daleko od mene, smješteni tamo gdje su trebali biti odavno. Život mi se nastavio normalnim tokom, sjećanje se polako vraća… Ali kako ikada ikome više vjerovati??”
