Današnje zoomiranje posvetili smo dijelu foruma o osobama koje neće ili ne mogu ostvariti prijateljstvo. Koliko su prijatelji važni u našim životima – posve je jasno – no što je s onima koji jednostavno zbog ovog ili onog – nemaju prijatelja? U čitanju svake rečenice ovog foruma – zahvalite u sebi na svojim prijateljima, a ako ih kojim slučajem nemate – svakom rečenicom odlučujete i znajte da nekome zaista možete biti pravi prijatelj kao što možete i sami dopustiti da vam život obogati – prijatelj. Krenimo:
Što mislite o odraslim ljudima koji nemaju prijatelje?
Je li moguće biti zadovoljna i emocionalno zdrava osoba bez prijatelja?
Ako netko nije u stanju ostvariti kvalitetan prijateljski odnos kako bi uopće mogao partnerski?
Naime, promatram ljude oko sebe i njihove živote… I ne mogu se načuditi kad vidim koliko takvih ima…
-Znam ljude koji imaju partnere a nemaju prijatelje. Uglavnom su to žene koje se fokusiraju na muža i obitelj. A prethodno su to bile cure koje kad nađu dečke otpile prijateljice. Onda im se cijeli život vrti samo oko toga, osobito ako ne rade. Moja mama je jedna od njih. Nađeš se u začaranom krugu i ne možeš sagledati stvari iz druge perspektive. Rjeđe su to parovi koji su toliko orijentirani jedno na drugoga da zanemare sve ostalo. Znam jedan takav par. Žive skupa. Nemaju dnevnu sobu. U biti imaju, ali je prazna. Njih dvoje žive u spavaćoj, uz kuhinju te stol u predsoblju, nemaju fotelje. TV gledaju iz kreveta u spavaćoj. Ja sam neka polu-prijateljica. Jednom su me pozvali na ručak i rekli da sam ja prva osoba osim njih dvoje koja je ušla u taj stan, a žive skupa već 3 godine.
-Da, ima toga… to je tako tužno… I ja ih znam, ali znam i da nemaju kvalitetan partnerski odnos… samo fasadu, kućicu u kojoj se skrivaju i stvaraju iluziju da je “sve u redu”…
A i te žene, koje se odcijepe od svijeta i samo egzistiraju unutar obitelji… recimo da – dobro, ako imaju jako kvalitetno partnerstvo i roditeljstvo, ali ako ne – onda jao i naopako… Postaju kontraproduktivne u svojim “domaćinskim dužnostima”. Kako takve nezadovoljne mogu biti dobre majke i partnerice…??
-Pa da je to partnerstvo i roditeljstvo ne znam kako kvalitetno, trebaju ti i drugi ljudi. trebaju ti prijatelji, trebaju ti poznanici, trebaju ti susjedi, treba ti mila i nemila rodbina, kolege, šefovi.
Čovjek je društveno biće i kao takvo se definira kroz odnose s drugima – što više i što različitih i kvalitetnijih (i onih manje kvalitetnih), dobro je za nas kao osobe. Pritom ne dajem prednost kvantiteti preko kvalitete, ali raznolikosti – to da. Sve to nas na neki način izgrađuje, ispunjava, tako odrastamo.(kažem ja kojoj paše doći doma s posla i biti sama… fakat mi samoća paše – a opet ne znam kaj bi da nemam prijatelja i sve ostalo)
-To stvaranje iluzije me oduvijek fasciniralo. Da su ljudi tome previše skloni te da im je to poput droge koja ima uljepšava svijet, odavno mi je jasno… No, tek sam nedavno shvatila da postoje ljudi koji s nikime nisu u stanju ostvariti iskren i kvalitetan odnos – koji nemaju niti jednog pravog prijatelja.
Moram priznati da sam se poprilično šokirala.
-Možda sam u krivu… ali meni su prijatelji nešto najvrednije što postoji. Njih biramo racionalno, na temelj njihovih kvaliteta, za razliku od partnera.
-Znam dva tipa takvih. Jedan kao moja mama – obitelj i to je sve, ok ona je i bolesna pa stalno doma, znala se družiti prije na kavama sa susjedama i sl. No njoj je koncept prijateljstva nepoznat kao takav. To je ono nešto za popuniti vrijeme ako nemaš muža i djecu ili ako ih nema doma. kao i mnoge druge stvari što su njoj nepoznate. S druge strane moj tata ima puno prijatelja. treba li spominjati da oni mojoj mama jako idu na živce. A drugi tip su oni “umjetni” ljudi, čija istinska priroda je tko zna gdje, zakopana ispod njihovih nekoliko (naučenih i uvježbanih) maski, a ta se neiskrenost osjeti samo tako – i zato nemaju prijatelje. Oni koji traže prijatelje samo kao svoje ogledalo, nekoga da im bude pri ruci za neku njihovu trenutnu potrebu, a kad te potrebe nestane nestane i njihovog prijateljstva – koje to zapravo nije ni bilo.
-primjer moja majka. odcijepila se od svijeta nakon raspada braka i sad “egzistira unutar obitelji” tako da mene ponajviše jebe u zdrav mozak.
produktivna je jedino u domaćinskim dužnostima opsesivnog čišćenja i prisiljavanja svih ostalih na patološku urednost, češljanje mucica na tepihu i slično.
–Nije moguće biti sretan bez pravih prijatelja, mogu se pojaviti faze nekakve otuđenosti i “sve je ok, ništa mi ne fali” privida, no na duže razdoblje je to ubitačno… Jer samo drugi ljudi u nama mogu pobuditi jednu zdravu radoznalost, inspiraciju i ispunjenost, bez toga je život isprazan i nesiguran…No na žalost, nisu ljudi bez prijatelja samo nekakvi mizantropi, ima i prekrasnih, iskrenih, zabavnih i empatičnih ljudi koji se negdje izgube putem, u nekoj krivoj novoj sredini, izgube samopouzdanje u trenucima kada se nemaju na koga osloniti, zatvore se i odjednom vise ne znaju inicirati kontakte pritisnuti nesigurnošću i osjećajem anksioznosti pa se drze izolirano sa strane.
-„I neka prijateljstvo nema ni jednu drugu svrhu osim da produbi duh. Jer, ljubav koja traži bilo što drugo osim razotkrivanja sopstvenog tajanstva nije ljubav, već mreža bačena preda se, a u nju se hvataju samo jalovi. I sačuvajte ono najbolje u sebi za prijatelja. Ako mora da sazna za oseku vašu, dopustite mu da spozna i plimu. Jer, šta je vaš prijatelj da biste ga tražili kako biste prekratili vrijeme? Tražite ga uvijek da biste s njim vrijeme proživjeli. I nek u blaženstvu prijateljstva bude smijeha i zajedničkog zadovoljstva. Jer, u rosi malih stvari srce pronalazi svoje jutro i osvježenje”.
Forumašica Ana
Komentari