Jeste li se ikada ulovili kako kažete „blago se tebi“? Vjerojatno se sjećate barem jedne situacije u kojoj ste to izrekli, a sigurno ste to rekli više puta nego što se sjećate. Problem koji ja imam s tom jednostavnom rečenicom je taj što ona u prijevodu znači „uzimam si za pravo da sa sigurnošću znam kako je tebi lakše i/li bolje“. Većinom je to zato što sugovornik tom prilikom (ili možda inače) nema ništa tegobno za ispričati, nikakve sukobe s birokracijom niti muke s papirologijom, ne muči ga reuma niti mu je vrećica iz Konzuma preteška, a možda mu ni gorivo nije preskupo taj dan, uglavnom ne čini se opterećen. Moguće je i da nas je tog dana baš nešto pritisnulo i ne popušta, nešto se dogodilo što je u nama probudilo težak osjećaj s kojim se ne možemo nositi ili smo pred važnom odlukom koju nam nije lako donijeti, ali ne mislim da je to opravdanje koje stoji. I meni se često dogodi, u za mene teškim situacijama, da pomislim kako je drugima sigurno lakše, kako im je život jednostavniji i kako ih ne muče te užasne stvari koje mene muče, i možda ih i ne muče, sigurno ne u isto vrijeme kao i mene, ali muči ih nešto drugo u neko drugo vrijeme. Zapravo je stvar vrlo jednostavna: mi smo samo mi i ne možemo biti netko drugi (svima dobro poznato, ali iznenadili biste se koliko se puta dogodi da to u životu previdimo), isto tako ne možemo osjećati ono što netko drugi osjeća, ne možemo znati što osjeća i kada to osjeća. Čak i kada nam netko kaže kako se osjeća, opet to ne možemo osjetiti kako ta osoba to osjeća.
To sam sve primijetila tek kada sam prestala pričati o onome što me u životu muči i kada sam se našla u situaciji da sam bila ona kojoj je ta rečenica upućena. Naime, ja sam napustila školu u drugom mjesecu ove godine. Pohađala sam 4. razred i jednostavno sam shvatila da se svaki dan budim u grčevima, strahu i panici. Nisam tako više htjela živjeti i ispisala sam se. Nije problem bio riješen samim time što sam se ja ispisala, jer problem je u meni i ponijela sam ga sa sobom, samo se očitovao u drugim stvarima, u drugim situacijama. Nakon što sam otišla, posjetila sam svoj razred nekoliko puta i svaki put me dočekalo isto. Svima je bilo drago i pitali su me kako sam i što radim, ali svatko je barem jednom izgovorio rečenicu „blago se tebi“. Oni su morali učiti, pripremati se za maturalnu, maturu, a ja sam se, eto, spremala za put u inozemstvo gdje sam ostala mjesec dana, nisam morala učiti niti dolaziti u školu svaki dan, živjela sam praktički sama…meni je jasno kako je iz njihove perspektive to izgledalo jako lijepo i lagano, i nimalo ne krivim nikoga što je to pomislio, ali nije to bilo baš tako.
Ja sam s najvećim strahom se ispisala iz škole, bez ideje što ću i kamo dalje, tko sam, što želim sa sobom. Odletjela sam u inozemstvo puna straha od toga da ću negdje ostaviti torbu(jer dogodilo mi se to već dva puta, u vlaku iz Zagreba za Rijeku i autobusu iz Rijeke za Zadar), da neću stići obaviti check-in na vrijeme, da ću pogriješiti gate (unatoč tome što provjeravaju karte i što je svaki gate obilježen ogromnim svjetlećim natpisom grada za koji leti, bila sam sigurna da je sasvim moguće da ću ući u krivi avion) i propustiti avion…cijelo vrijeme leta mi se to vrtjelo u glavi, bez prestanka. Kada sam stigla, shvatila sam koliko sam ovisna o drugima, koliko malo mogu sama, kako mi je samopouzdanje nisko i koliko se ne volim i ne poštujem. Postupno sam, oslobođena najveće brige koja me prije potpuno držala u svom stisku, otkrivala razne stvari koje prije nisam vidjela i znala o sebi, i nijedna od njih nije bila laka.
Raspisala sam se, ali mislim da je poanta shvaćena. Meni su govorili „blago se tebi, ne moraš učiti niti ići u školu“, a ja sam u tom istom trenutku strahovala za svoju budućnost, proklinjala se što ne mogu normalno ići u školu kao svi drugi i završiti ju “kako treba“. Od tada svaki put kad pomislim kako je drugima lakše, sjetim se toga i opalim si ćepu.
Moj savjet glasi: Možda vam se čini da vašeg sugovornika ne brine cijena goriva, i možda ga i ne brine, ali nešto ga sigurno brine i svima na ovome svijetu se jednako „blago“.
Hugolina
