Riječanka Zara Hrvatin i Luka Radiković nedavno su pokrenuli projekt Sun & Moon Garden. Riječ je o mandala vrtu koji je izrađen prema načelima permakulture, a sada su objavili i novi video, koji nazivaju “videom poezije”. To je svojevrsna oda prirodi. Ističu kako im je ove godine želja dati prirodi još više pažnje jer je život odvojen od prirode postao nešto normalno, komforno.
“Video prikazuje esenciju prirode u našim očima – ljepotu koja je toliko obična i svakidašnja no svakog trenutka nova. Kada je video bio u procesu montiranja u prostoriju je ušla pčela. Sama ta perspektiva, uistinu to je maleno biće, dovela je pitanje koliko je ustvari teško vidjeti tu ljepotu ako dolazi u tako malom obliku. Makro snimke prikazuju što se sve dešava tamo gdje ljudsko oko rijetko ide ili pak nema vremena ostati i vidjeti što se stvarno događa. Uz to napisani su i stihovi koji slijede priču videa i vjerujemo kako ti stihovi pričaju više od svega što možemo ovdje napisati,” kazali su nam Zara Hrvatin i Luka Radiković.
Prirodi
Sjećaš li se dana kada su moje gole noge dotakle tvoje tijelo?
Kada sam ti se skroz približio…
A vjetar, jeli on tvoj sin?
A voda, jeli ona tvoja kćer?
Sunce i mjesec, zvijezde i planeti, što su oni tebi?
Ako slušam jako pažljivo hoćeš li mi šapnuti?
Tu sam kako bi te osjetio, kako bi te čuo, kako bi te vidio u potpunosti, kako bi dotaknuo svaki dio tebe!
Život je rasao na tebi, zato postoji toliko ljubavi i ljepote.
Čujem tvoj zov,
čujem tvoj glas duboko iznutra.
Ja se naginjem, ti me hvataš,
ja uzimam, ti mi daješ,
ja živim, a ti se brineš o meni.
Tko sam ja bez tebe?
“A kako je život odvojen od prirode postao komfor? Pa prvo trebamo vidjeti činjenice. Budimo se ujutro, popijemo kavu ili čaj i jurimo na posao. Radimo, radimo, radimo dođemo kući, kuhamo, čistimo, peremo (ukratko radimo još malo, no ovaj put za sebe), pogledamo film ili seriju, posjetimo prijatelje ili pročitamo koju knjigu i tako 5 dana u tjedno. Vikendom koristimo vrijeme da “napunimo baterije” pa biramo aktivnosti kao što su šetnja prirodom, posjet nekom gradu, druženje, društvene igre ili kauč pozicija.
Zašto radimo? Pa da bi mogli nešto i sagraditi, negdje otputovati, nešto i imati ili pak da ostavimo djeci. Ganjamo uvijek nešto više, nešto bolje, nešto što će nam donijeti mir i sreću sutra.
“Nakon što odem u penziju ću bit u miru i sretan.” “Nakon što obavim ovaj posao i zaradim ove novce bit ću sretan i na miru.” “Nakon što nađem tog savršenog partnera ili partnericu bit ću na miru i sretan, i tako dalje…”
Stalno negdje jurimo i žurimo i moramo nešto postati ili nešto napraviti kako bi to bilo to, kako bi moj život imao svrhu. Jesi li ikad spomenuo/la nešto slično tome gore? Sigurno jesi, a sigurno se to što si zaželio/zaželjela i ostvarilo. Pa je li ti to donijelo sreću i mir? Možda i je, na 25 minuta, a onda opet ista priča iznova. Težimo boljem životu što bi značilo da sad nismo zadovoljni s onime što je ispred nas. Ako sad nisam zadovoljan, zašto mislim da ću biti zadovoljan kad ću imati to što želim? I gdje se u cijelu tu priču uklapaju drugi ljudi? Od toliko želja i ciljeva kako možemo uopće vidjeti jedni druge? Ili vidimo samo svoje potrebe koje su vezane uz te ljude? Ili ni to ne vidimo? Ono što želimo reći jest, iako smo (Zara i Luka) otišli živjeti u prirodu, ne znači da smo živjeli prirodno. A što znači živjeti prirodno? Život bez konflikta (unutarnjeg i vanjskog), život koji je svjež i koji nije slika naše prošlosti ili želja budućnosti. Na kraju kad sagledamo činjenice jasno je da smo odvojeni od vlastite prirode i da je život koji živimo samo komfor, a koji nas udaljava od onoga što je ispred nas. I sve to vidimo jer su naši životi bili toliko izvan komfora, no i dalje smo živjeli u slici budućnosti ili prošlosti,” nadodaju.
L.B.
