Ivana Biočina po struci je magistra inženjerka tekstilne tehnologije, projektantica i dizajnerica te teoretičarka mode. Napisala je tri knjige, “Modus vivendi: Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi” (2014.), “Tiranija mode: Ukrašavanje kao potraga za identitetom” (2016.) te „Proizvedeno u Hrvatskoj“ (2018.). Pokrenula je i Institut održive mode s ciljem proizvodnje, edukacije i širenja ideja održive mode. Manifest na web stranici Instituta održive mode najbolje sažima njezine težnje, promišljanja i ideje, a o kojima smo ujedno popričali u nastavku:
Institut održive mode nastao je kao spoj teoretiziranja, prakse i edukacije. Je li održivost oduvijek bila središnja tema Vašeg promišljanja i stvaranja?
Upravo na taj način gledam svoj Institut i sve što radim – kao hibrid teorije, prakse i edukacije. Možda održivost izgleda kao nova ideja, ali zapravo ljudi generacijama ukazuju da ne idemo u dobrom smjeru. Od početka industrijalizacije aktivisti i znanstvenici upozoravaju na štetnost masovne proizvodnje. Što se tiče mene osobno, sada iz zrelije pozicije mogu reći da sam, kako se kaže, rođena s time. Održivost, ekologija, „zeleno”, priroda, otkad znam za sebe, dio su mog života. Isto tako, imala sam sreće što sam bila okružena ljudima koji su bili aktivistički nastrojeni te ustrojeni prema ekološkim idejama. Još sam kao dijete nosila majice s natpisom „Save the planet“, radila kolaže s ekološkim porukama. Danas se pak cijela priča zaokružila. Imala sam dobre temelje, a onda se sve ostalo nadogradilo, i nadograđuje se i dalje. Kroz rad zapravo pričam priču o održivosti te na inovativne načine pokušavam potaknuti, inspirirati i podsjetiti da svi zajedno kroz kreativnost i ljepotu počnemo promišljati i stvarati novi put, održiviji, bolji.
Koja su Vaša najranija sjećanja vezana uz modu?
Prva sjećanja vezana su uz majku i stariju sestru. Majka je bila tehnička crtačica te je ujedno i šivala. Prekrasno je crtala. Oduvijek sam s oduševljenjem pratila dok crta, piše, a posebno dok je izrađivala lutke od papira i odjeću, što mi je bila i omiljena igra. Nešto kasnije, kroz mladenaštvo, s prijateljicama sam pomno pratila talijanski časopis Gioiu, s vremena na vrijeme bi nam se posrećilo pa bi na obližnji kiosk došao Vogue, što je uvijek bila posebna prigoda. Tako da su i moda i održivost, na neki način, oduvijek dio mog života.
Je li profesionalni put išao iz teorije u praksu ili iz prakse u teoriju?
Put je išao iz prakse u teoriju pa u spajanje prakse i teorije. U srednjoj školi počela sam izrađivati odjeću. Konvencionalno me nikad nije zanimalo, bilo da je riječ o odjeći, brendovima, idejama. Zatim sam se na drugoj godini fakulteta upoznala s teorijom mode, bila je to ljubav na prvi pogled, ili bolje rečeno, na prvo čitanje. Odmah sam počela i pisati, ali uvijek je tu bila prisutna i praksa. Kroz fakultet sam počela raditi i upcycling, to jest prenamjenu odjevnih predmeta. Danas se taj put spojio te mi pruža da sve radim na ovakav način na koji radim.
Što nam moda danas oduzima, a što nam daje?
Kao teoretičar moram pitati što podrazumijevamo pod pojmom moda? Mislimo li na brzu modu, ultra brzu modu, na odijevanje? Pretpostavljam da mislimo na brzu modu jer većinom kada danas ljudi kažu „moda“, misle na brzomodne komercijalne brendove.
Moda nam puno toga oduzima. Kod nas se konzumerizam u pravom smislu riječi pojavio podosta kasno. Primjerice, kada sam odrastala uopće nisam znala što znači brza moda, nisam ni znala da postoji. Mogu reći da sam iznimno zahvalna što sam odrastala u svijetu bez brze mode. S druge strane, mislim da nam moda pruža mogućnost odluke. U što vjerujemo? Kakve ideje želimo podržati? Kakvu vrstu proizvodnje želimo u budućnosti? Kakve proizvode? Kakav svijet? Moda nam nudi izbor: što želimo, kako promatramo život, sebe i ono najvažnije, za kakvu budućnost Zemlje glasamo. Zaista jest tako. U suvremenom svijetu sa svakom kupovinom glasamo, bilo da je riječ o prehrani, tekstilu ili nekoj drugoj industriji. Sa svojom kupovinom glasamo kako će naš svijet izgledati za pet godina, 10 ili 50 godina, kakvo naslijeđe ostavljamo generacijama koje dolaze.
Znači li to da baš ne idemo u pozitivnom smjeru?
Put se uvijek sastoji od par koraka naprijed pa unatrag, i to usporedno. Promjena je spora, ali i brza. Vjerujem da idemo u dobrom smjeru, ali polako, a i podaci to podupiru. Sama ideja Instituta rođena je iz ideja, ideala, viđenja života, ali isto tako i iz promatranja statistika i podataka. Nakon 2013., a pogotovo 2016. godine moglo se vidjeti da se europski potrošač mijenja, da kupuje manje, ali bolje, želi podržati održivo. Na kraju krajeva, ovo što radim i od čega živim, ne bi bilo moguće prije pet godina. Osim iz podataka, sada i iz iskustva vidim da potrošači zaista žele podržati i biti dio promjene. Itekako ima mjesta za nadu, ali isto tako treba biti svjestan da je put dugačak i pun izazova. Svakako živimo u uzbudljivim vremenima.
Napisali ste knjigu „Tiranija mode”. Je li moda tiranija nad ženama ili općenito, nad ljudskim bićima?
To je vrlo složeno pitanje, ali odgovor može biti jednostavan – da, moda je tiranija. Iako se moda većinom veže uz žene i mlade, ne smijemo zaboraviti da je čine proizvodi jedne od najglobaliziranijih industrija na svijetu. Osamdeset pet posto radne snage te globalne industrije čine žene. Radnice tekstilne industrije među najslabije su plaćenima na svijetu. Dakle, svakako se vrši tiranija nad ženama, ali i nad svim potrošačima te nad ostalim bićima, kao i nad okolišem.
Danas, kada posegnemo za odjevnim predmetom, kada nas povede poriv za brzom modom, kao i brzom hranom, valja se propitati za čime zapravo tragamo? Mudri grčki filozofi bi rekli da tragamo za slobodom. Što me privuklo da kupim predmet za 50 kuna, koji će trajati tri godine i onda ću ga baciti? Što sam tražila kada sam kupovala taj predmet? Vjerujem da kroz duboko propitivanje i promjenu, možemo krenuti u potragu i na kraju postići slobodu. To je put svakog ponaosob, a nijedan put ne izgleda isto.
U kojoj mjeri su politika, ekonomija i sociologija usidreni u modu?
Glavni problem s kojim se susrećem otkako sam otvorila Institut jest trivijalizacija održivosti i mode, iliti održive mode. Održiva moda, ali i svi problemi industrije, prikazuju se kao „ženski problem”, „problem krpica”, „šopinga”. Pa naravno da nije tako! Kao što sam već spomenula, tekstilna industrija je iznimno složena, jedna je od najstarijih industrija na svijetu, najglobaliziranija industrija na svijetu. Prve tvornice na svijetu bile su tekstilne tvornice. Uz modu, to jest tekstilnu industriju, vezana je cijela povijest industrijalizacije, globalizacije, pitanje ženskih prava, radničkih prava, propitivanje sustava, neograničenog rasta, zagađenja. Promišljanje o tekstilnoj industriji je promišljanje sustava u kojem živimo.
U sklopu istraživanja za knjigu „Proizvedeno u Hrvatskoj”, razgovarali ste s brojnim djelatnicama tekstilne industrije. Postoji li neka priča koja Vas je posebno ganula i potaknula na razmišljanje?
Teško je izdvojiti jednu, budući da se cijela priča sastoji od brojnih protagonista, različitih kuteva, od priče radnice, direktora, sindikata, proizvođača, potrošača… Kroz pisanje knjige morala sam donijeti odluku koja je za mene kao autora bila dosta teška, morala sam se staviti u službu industrije. Uvidjela sam da se svatko bori onoliko koliko može u krnjem, velikom, tromom, sporom sustavu, a kao tekstilac osjećala sam odgovornost prema „svojoj” industriji. Naravno, uvijek ću izdvojiti priču radnice, čiji sam identitet zaštitila u knjizi, a koja mi je i danas draga prijateljica. Ganula me činjenica da unatoč poražavajućim uvjetima rada, radnice i dalje vole ovu industriju. Svaka dobra radnica ima osjećaj u rukama, ona je majstorica. Također, „moja radnica” više ne radi u industriji, u jednom trenutku je odustala, morala je, i sada je puno mirnija, zadovoljnija.
Znači li to da je ženska solidarnost ovdje ključna?
Presudna! Ujedno je i najveći izazov. Modna i tekstilna industrija imaju manje inovacija, u usporedbi s drugim industrijama, jer se na razvoj gleda kao na konkurenciju i natjecanje, a do napretka se jedino može doći kroz suradnju. No, s druge strane, iz vlastitog iskustva, uspijevam raditi i živjeti od svog rada upravo zbog podrške žena. Dakle, moguće je, a solidarnost je svakako ključ napretka.
Što sve stoji iza proizvodnje jedne košulje u highstreet brendu? Koliki je ekološki otisak takve košulje?
Za početak, važno je napomenuti da se svi procesi odvijaju linearno, što znači da proizvodimo i to postaje otpad. To je ta ravna linija suvremene proizvodnje koju pokušavamo zaokrenuti, zakriviti kako bi jednog dana došla do kruga ili cirkularnosti. Sve započinje sa sirovinama, s poljoprivredom ako je riječ o prirodnim sirovinama, ili s kemijskom industrijom ako se izrađuju umjetna vlakna, (vjerojatno poznatija kao sintetička). Danas je najčešće korišteno vlakno i materijal – poliester.
Od sirovine se radi materijal, koji prolazi kroz procese oplemenjivanja i bojadisanja, zatim se izrađuju predmeti, prevoze se do prodajnih mjesta, prodaju se, koriste i postaju otpad. Ovo je dakako ubrzan prikaz proizvodnje, a najvažnije je da se na svakom koraku procesa troše resursi u obliku vode, struje, kemikalija, ljudskog rada, stvara se otpad. Da bismo imali materijale na koje smo navikli, koji se ne gužvaju kao prirodni materijali, tretiraju se raznim kemikalijama. Odjevni predmet pri proizvodnim procesima putuje nekoliko puta oko svijeta – svaki korak je u drugoj zemlji, dizajniraju se u EU, ali proizvode u Aziji zbog izbjegavanja zakona o proizvodnji, uz nejednaku distribuciju posljedica za ljude i okoliš, gdje Globalni jug nosi dug Zapada koji odjeću konzumira (u Kambodži, na primjer, je odgovorna za 60% zagađenja vode i 34% kemijskog zagađenja). Danas se šezdeset posto svjetske proizvodnje nalazi u Kini, Indiji, Bangladešu, Kambodži, Šri Lanki, Pakistanu, Maleziji i Indoneziji, na takozvanom Globalnom jugu. Dok se osamdeset posto europskog tekstila proizvodi izvan EU te je nemoguće odrediti količinu kemikalija koje se koriste pri proizvodnji, čak i ako piše „Made in EU”. Odjevni predmet danas se u prosjeku u ormaru potrošača zadržava tri godine i nakon toga postaje otpad. Kada govorimo o sirovinama, tu su najveće mogućnosti za napredak. One određuju kakav će biti otisak tog predmeta. Isto tako važan je i kraj lanca, takozvani end-of-use. Kada kupujemo odjevni predmet, razmišljamo li gdje će završiti na kraju životnog ciklusa? Brendovi ne preuzimaju nikakvu odgovornost, proizvode predmete na Globalnom jugu, koriste njihove resurse, a na kraju, za par godina, taj isti predmet im se vraća, u obliku otpada. To je lice brze mode.
Danas pak postoji i ultra brza moda, kineski brend Shein dnevno proizvodi oko 9.000 predmeta. Razmislite kolika je to količina otpada, resursa, potrošnje. Ne znate tko je proizveo ovaj odjevni predmet i u kakvim uvjetima. Izazovi su veliki. S jedne strane buja brza i ultra brza moda, a s druge strane postoje i odlični primjeri održivosti. Stvari postaju i bolje i gore u isto vrijeme. Mi biramo kojem dijelu priče želimo služiti i koji dio priče želimo biti.
Kada govorimo o brzoj modi, u raznim highstreet trgovinama i brendovima znamo pronaći i nekoliko odjevnih predmeta koji su reciklirani. Je li takvo recikliranje uopće povezano s idejom održivosti budući da je riječ o znatno manjoj količini odjeće ili tek jednoj kolekciji u usporedbi s 9.000 ostalih odjevnih predmeta koji se proizvode dnevno?
To je savršeni primjer eko manipulacije iliti greenwashinga. Brend proizvodi 9.000 predmeta dnevno, a od toga su tri predmeta s 30% organskog pamuka i 70% recikliranog poliestera. Mislim da primjer govori više od riječi, o stvarnoj namjeri – gdje je održivost samo marketinška kategorija, a ne stvarna promjena.
Isto tako, znam da ni gigantima nije lako. U godišnjim izvještajima globalne tekstilne industrije se jasno vidi da jedan dio proizvođača želi ići naprijed, uviđaju probleme, da im gori pod nogama, ali su uhvaćeni u tromom sustavu, u modelu neprestanog, beskonačnog rasta, koji nas je i doveo do problema. Trebamo li im gledati kroz prste? Naravno da ne. Nadam se da će eko manipulacija u skoroj budućnosti biti zabranjena. Tada bismo barem imali čisti start, da znamo što zapravo kupujemo. Kada me ljudi pitaju kako mogu prepoznati eko manipulaciju, odgovor na to pitanje je očit: brza moda ne može biti održiva. Kada polazite od toga, sve je jasno. Brendovi koji imaju ekonomsku i financijsku moć trebali bi i moraju postupati bolje.
Je li globalna masovna proizvodnja odjeće ikada bila pravična prema svima uključenima u proces?
Nikad. Brza moda je krenula 1970.-ih godinama i otada samo ide uzbrdo, raste, mutira, postaje golemo čudovište. To je spomenuti model beskonačnog rasta. Kada vas jednom zahvati taj sustav, nemate slobodu odlučivanja. Najveći problem današnjice je da ne znate gdje se i kako proizvodi odjevni predmet. Zakonodavstvo treba ovdje odigrati svoju ulogu. Ako ćemo se pouzdati na brendove i direktore, ako će marketing voditi održivost, uvijek će biti eko manipulacije. Trebamo jasne zakone, i to zakone koji će se provoditi.
U koji mjeri je eko manipulacija prisutna u Hrvatskoj? Imamo li kakve podatke?
Zaista ne znam postoje li točni podaci o eko manipulaciji u Hrvatskoj, voljela bih ih znati ako postoje. Doma nemam televizor, živim u malom gradu bez velikih billboarda, no kada, vrlo rijetko, dođem u Zagreb i vidim reklame, uvijek se iznenadim koliko su agresivne. Eko manipulacija buja kao gljive poslije kiše, kako se kaže. S druge strane, i pojam održivosti se u potpunosti ispraznio. Sve je odjednom domaće, malo, artisan, craft, zeleno, eko… Nazivi se koriste iako ponekad proizvodi i proizvodnja nemaju uopće veze ni sa čim navedenim. Jedini jamac koji danas imamo su certifikati.
Sirovina je jako bitna za Vaš rad, a lan ima posebnu priču.
Kroz rad želim prikazati da održivost nisu samo skupi predmeti, već da održivost ima mnoga lica. Koristim najbolje materijale: organsku konoplju, organski pamuk, lan, ramiju. Sve materijale kupujem u Njemačkoj od pouzdanih dobavljača. Uz to koristim i stoljetni podravski lan, star je između 70 i 100 godina. Važno je potaknuti korištenje sirovina koje su već postojeće da bi smanjili otpad i počeli provoditi cirkularnost. U tom smislu provodim i upcycling, to jest prenamjenu starih predmeta od prirodnih materijala. Koristim i vintage predmete kojima darujem novi život s prirodnim bojadisanjem s lokalnim biljkama, posebno se trudim da pronađem predmete iz naše bogate tekstilne povijesti, kako bi priča bila potpuna i zaokružena. Za mene, to je pravo lice održivosti: najbolje od novog, organskog, ali isto tako potraga za novim, a starim sirovinama.
Kada gledate povijest mode i pitanje zašto smo se mi, ljudi, počeli odijevati, uočavate zaštitu, prikrivanje stida, ali su odjevni predmeti također imali i magijsku komponentu. Nosili ste rog jelena, koji je imao funkciju zaštite. Ako ste nešto naslijedili od mame ili bake, ti odjevni predmeti u sebi isto tako imaju čarobnu srž, nit vašeg naslijeđa, obiteljske predaje. Odjeća je puno više od brzopotrošnih predmeta, oni mogu služiti svrsi ako ih počnemo tako promatrati, a osobito ako ih promatramo kao dublji životni put koji stvaramo zajedno. Tada stvaramo cjelinu kojoj svi težimo.
Zašto ste osjetili potrebu za pisanjem manifesta?
Kada sam odlučila da ću otvoriti obrt i Institut održive mode, htjela sam da to bude hibrid edukacije, teorije i prakse, a ne samo proizvodnja odjeća. U srži, ja sam pripovjedačica, a i uvidjela sam potrebu za stvaranjem nove priče o održivosti. Kada sam konačno otvorila obrt, prvo sam četiri mjeseca pisala, o namjeri, filozofskom temelju rada i djelovanja. Čim krenete u obrt nalazite se u jurišu i nemate puno vremena za razmišljanje, kamoli za pisanje. Ni danas nemam puno vremena za pisanje, ali u startu sam izdvojila to vrijeme koje je oblikovalo čvrst temelj iz kojeg djelujem. Kroz svaku seriju pokušavam potaknuti ljude na razmišljanje, čitanje knjiga i slično. Ako se uputite putem održivosti morate promišljati svaki korak, što za vas znači rast, koja je vaša namjera, kako možete pridonijeti. Gledala sam gdje leži moja snage, kako mogu služiti. Na kraju, smatram da je to moja dužnost. Ima li ljepše stvari od prožimanja rada, od kojeg živite, s dubljom porukom te da komunicirate s ljudima o idejama?
Ne radite kolekcije, već serije. Zašto je plasiranje odjeće po kolekcijama i sezonalnosti loše po Vama?
Namjerno sam odabrala naziv serije, namjerno prostor u kojem radim zovem radiona, a ne studio ili atelijer. Za novu priču najvažniji je novi jezik. Usto, sve što radim, radim zato što mi odgovara taj način. Danas način rada možete prilagoditi sebi i viđenju života, jer odabir poziva jest odabir načina života. Kroz mjesec mogu se baviti samo radom, proizvodnjom, razmišljanjem, promišljanjem, a onda u jednom danu prodajom. To je prednost današnjeg svijeta gdje sve mogu raditi „online”. Nisam modni dizajner. Razmišljam o održivosti. Osluškujem žene, slušam što im je potrebno i promišljam kako im kroz odjevne predmete mogu služiti. Moj ideal, kako kažem u šali, zove se „princ-seljak”. Revolucionar u lanu. Jedino i uvijek gledam na održivost, jednostavnost, potpunu iskorištenost materijala, prilagodljivost što većem broju različitih tijela i minimalizam. Sve ostalo se prilagođava ženama: boje, tonovi, namjera, osluškujem treba li im nešto nježnije, moćnije… Sve kombiniram na način da i meni bude uzbudljivo. Nema ničeg lošeg u kolekcijama, no napravila sam odluku o potpuno drugačijem pristupu. Želim i druge potaknuti da budu kreativni, inovativni jer je to jedini put prema boljitku, da ne kažem u obliku floskule – prema boljem sutra.
Gdje možemo pronaći Vaše odjevne predmete i kakvi su planovi za budućnost?
Trenutno me jedino možete pronaći na Instagramu. Na profilu možete pratiti svaki korak Instituta, proizvodnje, sve prikazujem vrlo transparentno. Napredujem sporo, korak po korak, u svom ritmu. I što je najvažnije, u su-stvaranju sa ženama koje su najvažniji dio Instituta održive mode.
Foto: Ivana Biočina
Tekst: Lidija Balog
Komentari