Jedan od najtraženijih domaćih glumaca, Goran Bogdan, u velikom je intervjuu za Radio Rijeku otkrio zašto je osam godina izbivao s kazališnih dasaka, kako ga je oduševio ansambl riječkog HNK-a i zašto sebe i danas smatra profesionalnim amaterom.
Nakon duge, osmogodišnje stanke, glumac Goran Bogdan vratio se na “daske koje život znače”. Prvi put je zaigrao na sceni HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, i to u predstavi “Kazalište” proslavljenog francuskog redatelja i dramatičara Pascala Ramberta, čija je premijera održana u sklopu Riječkih ljetnih noći. Priznao je da ga je povratak kazalištu istovremeno privlačio i plašio.
Znao sam sanjati probe, nekad kao san, nekad kao noćnu moru. Jako sam se zaželio, ali nije bilo prilike. Hvala Bogu, bilo je puno posla, puno filmova i serija, tako da nisam imao ni vremena – ispričao je Bogdan, dodavši da je ovaj povratak bio prijeko potreban za njegovo mentalno i glumačko zdravlje.
Trema je bila ogromna, baš velika. Ali namjerno sam išao ka tome. Uvijek se bojim da, kad puno snimam, dođe do nekog umora. Bojim se ladica, manira, bojim se da se opustim. Kad god bih pomislio da me iskustvo može spasiti, razbio bih nos od pod. Ovo je jako zdravo za mene, ova trema i povratak. Hoću to raditi češće – odlučan je glumac.
Rad s Pascalom Rambertom je nesvakidašnje iskustvo
Ključni ljudi za njegov dolazak u Rijeku bili su intendantica Dubravka Vrgoč, koja ga je još kao studenta dovela u ZKM, te sam redatelj Pascal Rambert. S Rambertom je već surađivao na predstavi “Zatvaranje ljubavi”, što je opisao kao nesvakidašnje, teško, ali prelijepo iskustvo. Stoga, kad je stigao novi poziv, nije dvojio.
On je stvarno veliko ime u svijetu kazališta, jedan od vodećih europskih redatelja. Stekao je svjetsku slavu, režirao je svuda, od Mexico Cityja i Houstona do Kine. Velika je čast što ga imamo u Rijeci – kazao je Bogdan.
Predstava “Kazalište” nastala je na jedinstven način. Redatelj je razgovarao s glumcima i na temelju tih razgovora pisao tekst, stvarajući likove koji su skice njih samih.
Igramo neke skice sebe. Nekad kroz takav lik imamo veću slobodu nego kroz neki tuđi, suprotan od nas. Ima više prostora igrati se sa, uvjetno rečeno, nama samima, ismijavati sami sebe. Mislim da je to posebno ljekovito – objasnio je glumac, dodajući kako predstava govori o zaluđenosti i zaljubljenosti u kazalište, s čime se mogu poistovjetiti svi koji strastveno rade svoj posao.
“Ne bih se teško zamislio živjeti ovdje”
Boravak u Rijeci i rad s riječkim ansamblom ostavili su na Bogdana dubok dojam. Prisjetio se kako je Rijeka jedan od prvih gradova koje je posjetio kao šesnaestogodišnjak i kako se odmah zaljubio u nju.
Sjećam se da sam ovdje kupio originale Cepelina, gledao prvi put Batmana u kinu, jeo u McDonald’su. Kao roker i panker, Rijeka mi je uvijek bila posebno draga. Ne bih se teško zamislio živjeti ovdje – priznao je.
Posebne pohvale uputio je kolegama iz riječkog kazališta.
Ansambl u Rijeci, to je stvarno nešto predivno, sveto i profano. Divni su ljudi, divni glumci, imaju neku dobru, zdravu posvećenost i ležernost. Imao sam veliku tremu kad sam došao, ali bilo je toliko lako i lijepo. Puno sam naučio, oni su fantastični glumci.
Bio sam i ostao profesionalni amater
Prije profesionalne karijere, Bogdan je osam godina bio “profesionalni amater” u Zagrebu, glumeći u brojnim amaterskim skupinama dok je studirao ekonomiju. Iz te ljubavi i nužnosti rodio se i West Herzegowina Fest, festival filma, glazbe i književnosti koji je s prijateljima organizirao 17 godina.
Amaterizam ima nešto toliko divno, tu kreativnu slobodu, neimanje straha da ćeš ispasti glup. A bolje je ispasti glup nego ispasti iz aviona. To je stvaranje radi stvaranja, što je na kraju cilj svega. Ne smijemo se preozbiljno shvaćati, treba spustiti zidove i pustiti tu protočnost – smatra Bogdan.
Dotaknuo se i svoje bogate filmske karijere te dugogodišnje suradnje na popularnim reklamama za pivo, ističući kako se u svakom poslu, pa i komercijalnom, trudi pronaći dublji smisao i napraviti priču.
Nakon kratkog odmora, Bogdan se na jesen vraća u Rijeku, gdje će predstava “Kazalište” nastaviti svoj scenski život. Povratak ga, kaže, neizmjerno veseli jer je kazalište za njega duhovna kategorija, mjesto gdje se svake večeri uči o sebi, o partnerima i o životu.
