Deniz Gamze Ergüven, turska redateljica s izgledom manekenke bila je jedno od otkrića Međunarodnog Filmskog Festivala u Cannesu, na kojem se više nego uspješno predstavila filmom “Mustang”, projeciranom u prestižnom programu “Petnaestorica redatelja”/La Quinzaine des réalisateurs/.
Priča o pet sestara iz Istambula čiji su jako suvremeni roditelji poginuli u prometnoj nesreći, koje baka i ujak zatvaraju u seosko gospodarstvo, daleko od normalnog postojanja zbog susjedskih ogovaranja o njihovom slobodnom ponašanju sa školskim kolegama je, napokon, nadomak brojne publike koja hrli u kino dvorane vidjeti istinsko remek-djelo!
Lijepa i inteligentna Deniz Gamze je odrasla između Ankare i Pariza jer joj je otac diplomat. Diplomirala je čuvenu parišku, visoku filmsku školu FEMIS, najkvalitetniju na Starom kontinentu, ali je morala, zbog nedostatka sredstava prekinuti snimanje prvog igranog filma, iako je ostvarila dva dobro ocijenjena dokumentarca koja su privukla svjetsku publiku.
Sretna je okolnost što je ranije u Cannesu gdje je boravila kao redateljica Kinofondacije festivala, susrela svoju galsku prijateljicu, također cineastkinju Alice Winocour.
https://www.youtube.com/watch?v=vtuWMnOVR1k
“Uspjela je realizirati prvu fikciju “Augustine” dok je moj projekt pao u vodu. Nagovorila me da nanovo aktualiziram započeti projekt iz rane mladosti i kada sam se vratila u Ankaru, pa nanovo u Pariz, nisam ga ispuštala iz ruku. Za jedno ljeto ostvarila sam jako strukturiran scenarij, jer sam radila 20 sati dnevno.”-prisjeća se redateljica.
Potom je započela tražiti producente, prisustvovala Festivalu u Solunu, po savjetu grčke kolegice Athine Rachel Tsangari koja ju je uposlila kao glumicu, u nadi da će joj pomoći ostvarenje prvog filma. Čudo se dogodilo: Deniz Gamze Ergüven je susrela njemačkog producenta. “Najprije sam smatrala da je sve jednostavno. Priča mi je naličila i mogla je nadahnuti producente. Samo Chris Marker je davno rekao: kada pingvini započnu snimanje filmova biti će kvalitetnih ostvarenja- o pingvinima”!
Legitimna oslobađanja
Posao s njemačkom produkcijom nije uspio i nakon godinu dana lutanja i neostvarenih obećanja, redateljica je dobila povjerenje francuskog producenta Charlesa Gilliberta koji se uključio u projekt, tri dana prije snimanja. Prije susreta s avanturistickim Francuzem, redateljica je pronašla pet mladih djevojaka: “Vidjela sam Elit Iscan što glumi malu Ece, u dva filma koja je iznijela na vlastitim leđima, zahvaljujući osobnim naporima i nadarenosti. Bila je inspiracija za scenarij, ali sam se pribojavala da je odrasla u doba kada sam namjeravala snimati”. Drugu interpretatoricu je susrela na aerodromu jer je mlada žena išla u Pariz posjetititi bližu obitelj, poput nje. Tri ostale glumice su pronađene zahvaljujući jako dugim i zamornim castinzima.
“Kada su se našle zajedno, najprije smo pripremili scenu u kojoj se suprostavljaju s istim likom. Sjetila sam se Petera Brooka i njegove izjave o grupi glumaca koja poput grčkog zbora, započinje kretanje i disanje, kao jedno tijelo.
Redateljica je morala često susretati roditelje mladih interpretatorica, koji su otvoreno izražavali zabrinutost i opravdano su se mogli uzbuđivati i pribojavati posljedica. “Rekla sam im da se radi o općem seksualnom napadu. Majci i ocu privlačne Günes, koja glumi Lale je istakla kako će im se kćer vidjeti u kupaćem kostimu i da će njen lik biti konfrontiran s isčeznućem. Ranije nikada nije bilo dogovora s roditeljima ili glumcima za vrijeme snimanja, ali kritičari lista Cumhuryet su sebi dozvolili posebne reakcije: “Film je socijalni komentar o događajima u Turskoj”. Analiza je i ozbiljnija jer su naveli kako je priča izazvala empatiju. “Podiže prašinu oko baznih pojmova: slobode u kojoj se ogleda legitimnost”!
Izbor mjesta snimanja također nije bio jednostavan: ekipa je prešla 1000 km turske obale i zaustavila se u Inebolu, malom gradiću u kojem je predsjednik Ataturk odlučio da muškarci umjesto feza, nose – šešir! Danas je općina u rukama jako nacionalističke, desne partije MHP. Snimanje na obalama Crnog mora je drugačije, ugođaj je manje privlačan, a oblast smatrana opasnom. Bilo je problema i sa sumnjičavim stanovnicima koji nisu htjeli iznajmiti jako uređene i lijepe kuće.
Nisu prihvatili da njihova djeca budu figuranti, ali je ekipa malo pomalo dobila naklonost žitelja. Kako je Turska zemlja u kojoj se voli i cijeni nacionalna kinematografija, u Cannesu je jedan tehničar rođen i odrastao u Inebolu, obavijestio profesionalce i publiku kako cijeli gradić nestrpljivo očekuje dolazak ostvarenja u kino dvorane.
Džana Mujadžić
