Martina Hrlić Rogić kroz novi projekt naziva “PARK-ing” nastoji privući pažnju građanki i građana na zelene površine i parkove u Rijeci. Kroz site-specific izvedbe u pet riječkih parkova nastoji se kreirati zelena mapa grada Rijeke, provesti građanke i građane u zelene gradske oaze te ih navesti na korištenje istih. U nastavku pročitajte što nam je Martina Hrlić Rogić rekla o projektu “PARK-ing”:
Martina, plesom se bavite dugi niz godina. Otkada datira Vaša ljubav prema plesu i kako je tekao profesionalni put u tom smislu? Jeste li „(pro)plesali“ kroz čitav život?
Ozbiljnije bavljenje plesom krenulo je osnivanjem Plesne grupe Flame zajedno sa Sandom Tamarut i Milicom Golić davne 2003. godine gdje sam podučavala moderan ples, mjuzikl i kasnije suvremene plesne tehnike, a educirala sam se na brojnim plesnim radionicama i seminarima. Cijelo vrijeme vodila sam paralelni slalom sa studiranjem prava i radom u odvjetničkom uredu. 2020. sam se ipak odlučila posvetiti samo izvedbenoj umjetnosti, a nastavno na tu odluku uslijedilo je i upisivanje studija MA Neverbalni teatar Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku jer sam htjela steći nova teorijska i praktična znanja o izvedbenim sferama.
Nakon rada na brojnim predstavama, suradnji na različitim projektima, sudjelovanja na festivalima modernog i suvremenog plesa fokus mog rada prešao je na performans u različitim varijacijama. U recentnijim sam se radovima poput ‘Jezik kože’, ‘Bauštela’ približila solo izvedbama u pokušaju istraživanja i iznošenja duševnih stanja zbunjenog pojedinca u nejasnom svijetu današnjice, funkcioniranja unutar i izvan društvenih okvira, odnosno barijera i opstrukcija u razumijevanju među ljudima. Tim tonom nastavljam dalje s djelovanjem tako da sljedeće godine slijedi nova solo premijera, a razloga za slavlje ima mnogo jer sljedeću plesnu sezonu slavimo 20 godina postojanja Plesne grupe Flame, mojih 40 godina postojanja i nadam se da slavimo diplomu iz MA Neverbalnog teatra Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.
Dotaknimo se Vašeg novog projekta PARK-ing. Riječanke i Riječani rekli bi da Rijeci nedostaje zelenih površina, no projekt PARK-ing nastoji pokazati upravo suprotno. Kako ste došli na ideju da bi kroz ples mogli ponovo otkriti zelene gradske oaze i pokazati građankama i građanima da su živi, da oni egzistiraju u našoj neposrednoj blizini?
Ideja za projekt pojavila se još prošle godine, ali radnog naslova ‘Egologija i Ekomanija’ jer sam mislila kao i svi da Rijeka nema dovoljno zelenih površina i da generalno vlada ignorancija za gradskim parkovima. Inicijalno sam htjela postaviti site-specific performanse koji će biti izvedeni na različitim lokacijama Grada Rijeke, na način da budu postavljene žive slike izvođača koje osvješćuju problem egomanije nad ekologijom i ponuditi rješenja gdje čovjek više nije središte svijeta i gospodar prirode. U polugodišnjem istraživanju naših zelenih gradskih površina zaključak je da ih ima uistinu mnogo samo su zaboravljene od strane velikog broja građana. Kako tome doskočiti nego različitim intervencijama u prostoru i zaintrigirati građane da prošeću i istraže sve te zanimljive zelene kutke našeg grada, a onda i da pogledaju izvedbe skenirajući QR-kodove postavljene na odabranim lokacijama.
Koliko smo uopće svjesni zelenih površina koje nas okružuju?
Možda i jesmo, ali ih ne konzumiramo. Vrlo rijetko će netko uzeti kavu za van i odmor potražiti u obližnjem parku. Niti jedan izvođač iz ansambla nije posjetio sve parkove u kojima smo postavili site-specific izvedbe ‘Park-ing’ pa pretpostavljam da se radi o općenitoj navici i svakodnevici Riječana da odmor potraže u obližnjem kafiću, a ne na drvenoj klupici u parku.
Koje ste sve parkove i zelene gradske oaze izabrali kao „pozornicu“ i koje ste njihove specifičnosti odlučili uključiti u izvedbe?
Različite teme i koncepti su se provlačili kroz izvedbe pa su tako izvođači u parku oživljavali skulpture koje su već zarasle mahovinom, a mnoge su i demolirane (Live sculptures, Park Nikole Hosta), slagali su formacije kornjača na ogradi bazena (Piling, Park Nikole Hosta), saživjeli su se s drvećem (Stay close, Park Nikole Hosta), hodali u labirintu poput junaka iz video igrica (Video game, Park Pomerio), igrali se skrivača u dječjem parku (Hide and seek, Park Pomerio), ozvučili drvo violinom (Fiddler, Park Mlaka), pokušali udahnuti život umirućem drvu (Dead tree, Park Mlaka), slavili proljeće (Rite of spring, Trsatski park), igrali se s refleksijama ogledala i stvarali nove slike (Reflections, Trsatski park) te pokušali promijeniti perspektivu (Perspectives, Park Ive Lole Ribara).
Tko su sudionici i izvođači na projektu PARK-ing?
Autorski tim site-specific izvedbi ‘Park-ing’ činim ja kao autorica svih izvedbi i cjelokupnog koncepta, Darko Terlević kao autor glazbe koji je stvarao glazbu i aranžmane gledajući naše video zapise i na taj način je konceptu udahnuo poseban ugođaj. Andrea Anić Dokmanović iz (Lj)eko studija, zaslužna je za dizajn i izradu kostima i to isključivo recikliranjem materijala starih plahti bojanih ljekovitim biljkama. Andrea Anić Dokmanović i inače ‘spašava’ odbačene pamučne tkanine na način da ih podvrgava procesima eko printanja i prirodnoga bojanja, pri čemu se boja i tisak dobivaju direktno iz biljaka. Svi smo joj donijeli stare, zaboravljene plahte i zavjese, a očarala nas je haljinama različitih krojeva obojanih hrastovim šiškama, korom hrasta, brezom i zlatnicom. Andrea je dugogodišnja suradnica koja nas iznenadi svojim dizajnerskim kreacijama u svakoj predstavi.
Tu je i Damir Jevtić koji je sve site-specific izvedbe snimio i montirao. Izvođački ansambl čine moje kreativne suputnice Lucija Bandera Ulrich, Nika Begić, Ida Brajković, Matea Brnčić, Ena Bulić, Lea Čaval, Erin Đorđević, Eleonora Ećimović i Tena Liverić.
Što ste spoznali proučavajući riječke parkove i osmišljavajući koncept za PARK-ing? Ekologija i egomanija dva su pojma koja koristite u ovom projektu. U kojoj mjeri smo egoistični, a u kojoj mjeri „živimo“ zeleno, ekološki?
Mislim da je danas veliki trend biti ekološki osviješten i bombardirani smo sa svih strana kako trebamo živjeti u skladu s prirodom i reciklirati, a istovremeno živimo u izrazito konzumerističkom društvu i s tim paradoksom svatko od nas živi i djeluje na svoj način. Ekoloških tema i diskusija sve je više pa sam ja ipak odlučila odmaknuti se od istih i iscrtati zelenu mapu grada kao podsjetnik na mjesta gdje ljudi mogu pronaći prostor za odmor.
Doskočili ste i novim tehnologijama i na taj način produljili vijek trajanja site-specific izvedbi. O čemu je riječ?
Specifičnost site-specific izvedbi je da mogu biti izvedene jednom uživo na određenom mjestu. Sve izvedbe ostale su zabilježene u video formatu i mogu se pogledati online skeniranjem QR – koda postavljenog na mjestu izvedbe u parku. Aktivacijom QR – kodova, ostavljenih u prostoru proteklog zbivanja (stvarnosti) – kao svojevrsnim tragovima događanja na licu mjesta – prolaznici mogu ponovno (pr)oživjeti site-specific izvedbe i iznova otkriti zelene gradske oaze.
Istaknuli ste da je cilj projekta provođenje građanki i građana kroz parkove kako bi ih percipirali, a onda i koristili. Uviđate li već sad određene pomake i promjene?
Pomak se vidi na broju pogleda video uradaka izvedbi koji se isključivo mogu vidjeti skeniranjem QR-koda pa su tako najgledanije izvedbe one iz parkova Nikole Hosta, Ive Lole Ribara i Parka heroja.
Tekst: Lidija Balog
