Nakon što je film „Fiume o Morte“ Igora Bezinovića u Berlinu proglašen najboljim dokumentarcem, redatelj je pozornicu iskoristio za snažan poziv protiv militarizacije Europe. Njegove riječi nisu bile prigodna floskula, već precizan i hrabar politički istup u vremenu kad se o ratu ponovno govori kao o normalnosti.
U noći kada europska filmska elita slavi svoja najveća postignuća, dodjela nagrada često slijedi predvidljiv scenarij zahvala i osmijeha. No, kada je hrvatski redatelj Igor Bezinović izašao na pozornicu u Berlinu kako bi preuzeo europskog Oscara za najbolji dokumentarni film „Fiume o Morte“, iskoristio je svoj trenutak pod reflektorima za nešto puno veće. Nakon što je kipić posvetio svom gradu Rijeci i ekipi filma, globalnom se auditoriju obratio riječima koje su nadrasle ceremoniju. Njegov istup nije bio tek općeniti poziv na mir, već čin građanske hrabrosti i precizan politički komentar upućen kontinentu koji, čini se, pati od opasne amnezije.
Bezinović je podsjetio na događaj koji je uglavnom ostao ispod medijskog radara, spomenuvši kako je 55 tisuća studenata u Njemačkoj prosvjedovalo protiv militarizacije i ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka. Taj potez pretvorio je njegov govor iz kurtoazne zahvale u jasan politički stav, odabir strane u vremenu kada je neutralnost sve udobniji, ali i opasniji izbor.
Berlin kao pozornica s posebnom težinom
Kontekst je ono što govoru daje snagu, a Bezinovićev odabir Berlina kao mjesta za antiratnu poruku bio je kirurški precizan. U svijetu u kojem se zveckanje oružjem ponovno predstavlja kao jedina razumna opcija, a pozivi na mir otpisuju kao naivnost ili čak luksuz, reći „prosvjedujte protiv militarizacije“ upravo u srcu Njemačke ima golemu simboličku težinu. Kako je i sam istaknuo, fascinantno je da se takvi prosvjedi događaju baš u zemlji koja je uložila nevjerojatnu energiju kako bi vlastite građane, ali i cijeli svijet, obrazovala o strahotama i posljedicama rata.
Njegove riječi stoga zvuče kao bolno upozorenje: „Učili ste nas i cijeli svijet da rat donosi neopisivo zlo, a sada se čini kao da ste upravo vi prvi spremni zaboraviti tu lekciju.“ Njemačka je postala ogledalo Europe, zemlje koja je svoju povijesnu krivnju pretvorila u kulturu sjećanja i obrazovni imperativ, a sada se, zajedno s ostatkom kontinenta, ponovno okreće jeziku „obrane“ i „pripreme“. To je jezik koji vrlo lako klizi u normalizaciju sukoba, a Bezinovićev istup bio je pokušaj da se taj opasni narativ prekine.
Odjek D’Annunzijeve Rijeke u 21. stoljeću
Poveznica između teme njegovog nagrađenog filma i sadašnjeg trenutka zastrašujuće je logična. Dokumentarac „Fiume o morte“ bavi se mračnim eksperimentom koji se odigrao u Rijeci pod vodstvom Gabrielea D’Annunzija, epizodom koja je utjelovila sve ono što će kasnije postati predložak za fašizam: kult vođe, politička megalomanija, militaristička estetika i nasilje kao performans. D’Annunzio je bio „pjesnik-vojnik“, svojevrsni influencer svoga doba koji je zaveo mase estetikom sile.
Danas, stotinu godina kasnije, mehanizmi su sablasno slični, samo su alati drugačiji i opasniji. Imamo influencere rata, influencere mržnje i influencere „čvrste ruke“ koji putem društvenih mreža šire kult sile, prezir prema slabijima i romantiziraju nasilje. Fašizam se ne vraća u uniformama i s očitim simbolima, već kroz suptilnije mehanizme: kroz čežnju za autoritetom, potrebu za progonom unutarnjih neprijatelja i kroz narativ o ponovnom uzdizanju nacije. Bezinović nas svojim filmom, a sada i govorom, podsjeća da ti obrasci nisu dio povijesti, već trajna prijetnja.
Moralna adresa i glas koji se mora čuti
Kada na kraju svog govora Igor Bezinović kaže „i u mom gradu, u Rijeci“, to nije samo lokalpatriotska gesta. To je pozivanje na moralnu adresu. Rijeka je grad koji je na vlastitoj koži osjetio ekstreme svih ideologija 20. stoljeća i čiji građani imaju povijesno pravo, ako ne i obvezu, prepoznavati opasne obrasce koji se ponavljaju. Njegov apel studentima u Rijeci da slijede primjer njemačkih kolega poziv je na buđenje savjesti na mjestu koje predobro zna kamo militarizacija vodi.
Zanimljivo je da je Bezinović sličan antiratni govor održao i u pulskoj Areni nakon što je njegov film osvojio šest Zlatnih arena. Taj je istup prošao gotovo nezapaženo, gurnut na margine medijskih izvještaja. No, Pula nije Berlin. Berlinska pozornica je globalni reflektor koji je nemoguće ignorirati. To je mjesto s kojeg se i tihi glas savjesti može čuti daleko, pružajući nadu da će ga netko, negdje, doista i poslušati.
U svijetu koji je zaglušen bukom propagande, takvi trenuci istine i hrabrosti dragocjeniji su no ikad. Bezinovićev govor nije samo obrana mira, već obrana zdravog razuma u vremenu koje se opasno približava kolektivnom ludilu.
