“Zemlja vuka i vjetra” – fotografijom opisana priroda Ličko-senjske županije

1752

U siječnju 2014. izašla je druga knjiga poznatog hrvatskog fotografa Krunoslava Raca pod nazivom „Zemlja vuka i vjetra“. Sve o knjizi koja  na 316 stranica opisuje prirodu i čovjeka koji je našao svoje mjesto u njoj na području Ličko-senjske županije, ispričao nam je autor, stalni suradnik časopisa National Geographic i osvajač brojnih nagrada za fotografiju.

krunoslav rac vuk

Koliko ste dugo radili na knjizi, odnosno na fotografijama. Koliki opus će se naći u knjizi.
Na knjizi sam intenzivno radio punih 5 godina, s tim da su neke od fotografija snimljene i prije, primjerice dok sam radio reportaže za National Geographic Hrvatska. U knjizi je 170 fotografija na 316 stranica.

Odakle ideja za ovaj iznimno zanimljiv naslov „Zemlja vuka i vjetra“.
Dugo mi je trebalo da dođem do naslova knjige s kojim bih bio zadovoljan, a koji s nekoliko riječi opisuje cijelu Ličko-senjsku županiju. Ponajviše mi je problem bio kako objediniti u jednom naslovu kontinentalni dio županije s morem. Vuk je jedan od simbola kontinentalnog dijela županije i samog Velebita, a vjetar, odnosno bura, je faktor koji određuje okoliš, ljude i način života u primorskom dijelu županije.

zemlja vuka i vjetra

Čini mi se da sam na kraju uspio stvoriti naslov koji je dovoljno zanimljiv, a u isto vrijeme opisuje ono o čemu knjiga govori.

Rođeni ste u Đakovu, no velik dio posla smješten je u Lici. Tako je prva knjiga “Velebit – Iskustvo planine” u kojoj su predstavljene fotografije sjevernog Velebita. Zašto Lika?
Dok sam još uvijek živio u Đakovu gotovo 5 godina sam snimao prirodu i životinje u Parku prirode Kopački rit. S profesionalne strane sam jednostavno tražio nove izazove, iako je Kopački rit neiscrpan motiv za snimanje. Oduvijek su me zanimali medvjedi, iako o njima u početku nisam puno znao.

Tada sam došao u Kuterevo u Utočište za medvjeđu siročad i tamo se upoznao s medvjedima i samim Velebitom na koji sam sve češće odlazio. Kad sam sazrio počeo sam na Velebitu boraviti i po 6 mjeseci tijekom godine snimajući prirodu i životinje. Prvu godinu proveo sam punih 6 mjeseci na Velebitu snimajući poskoke i medvjede. Te godine nisam snimio niti jedan snimak medvjeda. Tek slijedeće godine došle su prve fotke, a kako sam sve više saznavao o njima, tako sam ih i lakše snimao.

krunoslav rac
Liku i ljude u njoj sam intenzivnije počeo snimati tek kad sam počeo raditi na ovoj knjizi. Prije toga snimao sam samo povremeno, primjerice reportažu o selu Kosinj također za National Geographic Hrvatska.

Možete ispričati kako fotografirate zmije i ostale opasne životinje?Jeste li ikada bili u opasnosti?
Kod fotografiranja potencijalno opasnih životinja poput poskoka ili medvjeda, prvo i osnovno je znanje o životinji koju snimate. Puno sam istraživao, razgovarao s relevantnim stručnjacima, ali i s lokalnim ljudima koji žive u njihovom staništu i koji imaju praktična iskustva. Na kraju sam puno naučio sam, principom pokušaja i pogreške. S poskocima nisam imao neugodnih iskustava. Nekoliko puta sam doduše skoro stao na njega, jednom mi je prešao preko noge, ali ništa to nije bilo strašno.

ZMIJA krunoslav rac

Jednom u životu sam imao neugodno iskustvo s medvjedima, iako sam do sada imao više od 100 susreta s njima. Uputio sam se prema Starčević dolcu na srednjem Velebitu gdje me u kamenoj kući koju je sam obnovio čekao prijatelj Miro Lay iz Đakova. Nisam mogao krenuti ranije pa sam odlučio do kuće ići noću pod svjetlom čeone lampe. Put poznam dobro i nemam razloga za brigu.

Sve je bilo super dok nisam došao u gustu bukovu šumu. Nakon nekoliko stotina metara na putu ugledam oko neke životinje. Bilo je blizu tla pa sam mislio da je lisica te sam još ubrzao da vidim kako će reagirati. Kad sam došao na pet do šest metara od tog mjesta na sve su strane oko mene na lišću počele šuškati životinje. Ispred mene nije jedna nego dvije životinje. Pobjegle su svega par metara iznad puta i stale. Prvi je neugodan osjećaj bio kada se, meni iza leđa, neka veća životinja uskomešala i stala na sedam ili osam metara bočno od mene. Odjednom je sve utihnulo. Nevjerojatno mi je da su mi životinje tako blizu, a ja ih ne mogu vidjeti i još uvijek nisam siguran što je.

medvjed krunoslav rac

Postalo mi je jasno tek kada sam čuo zastrašujući zvuk od životinje koja je stala bočno od mene. To je tihi zvuk između režanja i mumljanja koji mi se u onoj tišini činio kao da je meni iza uha. Sada znam da su oko mene medvjedica i mladunci. Toliko su bili zaokupljeni jedenjem bukvice da sam se uspio naći između njih. Svjestan sam da se ne nalazim u dobroj poziciji, a medvjedica ne prestaje s upozorenjima. Žurno se udaljavam dvadesetak metara shvaćajući da sam u opasnosti. Tada stajem i još uvijek čujem to glasanje koje ne mogu opisati, ali mi se od njega krv ledi u žilama. Na kraju sam ju morao obići u velikom luku budući da nije uzmicala.

Što se desi kada zakaže oprema u ključnom trenutku, jeste li imali takvo iskustvo? Nosite li pomoćnu opremu?
Do sada nisam imao loših iskustava po tom pitanju. Opremu pazim koliko je to moguće u uvjetima u kojima radim. Najgore mi je bilo kada su mi se na Gacki baterije ispraznile strahovito brzo, jer je bilo oko -20 ispod ništice, a ja sam bio cijelo jutro vani i snimao. Nekoliko puta mi je aparat i objektiv zalio val pa sam sve morao žurno čistiti. No, to su zanemarive stvari.

Kada odlazite na snimanja, koliko ona traju? Na kojem ste najduljem snimanju bili?
Najdulje sam bio u nekoliko navrata 2 mjeseca na Velebitu. Tada sam spavao u drvenoj planinarskoj kući. U blizini je i izvor vode tako da sam imao sve što mi treba. Duljina snimanja ovisi o temi koju radim. Sada kad sam se doselio u Sveti Juraj, malo mjesto na moru podno Velebita, planina mi se blizu i mogu medvjede ići snimati na dnevnoj bazi, tako da se to malo promijenilo.

krunoslav rac

Imam i dva mala sina, Ivana i Tomislava, pa i zbog toga ne odlazim na duža snimanja ako to nije doista nužno.

Održali ste brojne izložbe, a jedna od njih bila je o putovanju na Aljasku.
Na Aljasku sam išao dobrim dijelom zbog medvjeda, ali i zbog prirode koje koja je uistinu divljina u punom smislu te riječi. Tamo živi i velik broj životinja koje žive i na Velebitu, poput smeđih medvjeda, vuka ili risa. Na Aljasci sam sa dvojicom prijatelja proveo mjesec dana. Spavali smo u šatoru i bili u divljini što je to više bilo moguće.

Jedna anegdota je kada smo hidroavionom došli na jezero pod jedan ledenjak. Pilot nas je ostavio i došao po nas za pet dana. Već iz aviona smo vidjeli puno crnih medvjeda. Smjestili smo se blizu ledenjaka, podigli šator i otišli prošetati doslovno pola sata. Kad smo se vratili imali smo što vidjeti. Na šatoru je rupa. Provjeravao sam što se dogodilo i našao tagove od medvjeda. Medo je došao provjeriti što se događa i ostavio nam ne baš ugodnu dobrodošlicu, a to nam je bio prvi dan u divljini Aljaske uopće.

medvjed krunoslav rac
Ono što me se najviše dojmilo na Aljaski je taj prostor nepregledne divljine. Za ljude poput mene ona je raj na Zemlji.

I za kraj, ima li posebna fotografija, neka koja ima posebnu priču.
Posebnu priču ima dosta fotografija koje sam snimio. Poseban mi je bio prvi fotosession s medvjedom koji sam jako dugo čekao i zbog toga sam bio strašno sretan i ponosan na sebe.

krunoslav rac

Posebne su mi i fotografije koje sam snimio kada sam jedno cijelo popodne proveo s pet mladih vukova na jednoj livadi. Jednostavno su me pustili da budem u njihovoj blizini, a kada je pala noć otišao sam do auta i počeo zavijati. U isti trenutak svi mi odgovorili, pa smo si još desetak minuta razgovarali prije nego sam otišao. To su situacije u kojima se osjećam kao dio prirode i svaki put kad mi se to desi osjećaj je poseban.

Photo:Krunoslav Rac

Komentari