Viña del Mar

352

To jutro smo Donato, Liz i ja odlučili prošetati od Valparaisa do Viñe del Mar, turističkog mjesta popularnog po lijepim pješčanim plažama, parkovima i hotelima. Viña je nešto kao Opatija, ali s puno visokih hotelskih kompleksa i nebodera i u nju stanovnici Santiaga dolaze na odmor. Šetnju prema Viñi započeli smo prolaskom kroz tržnicu u Valpu, Mercado Central, na čijem sam prvom katu ja već nekoliko puta ručala ukusnu morsku hranu, a sad smo razgledavali njen donji dio. Prvi prizor koji vas dočeka na Mercadu je ljudska vreva i štandovi koji su bez ikakvog reda nabacani sve okolo stare zgrade.

Ruševna, ali živopisna unutrašnjost tržnice Cardonal Mercado Central pružala je obilje prizora za fotografiranje, od neobičnih sušenih snopova morske trave do bijelog mačića usnulog u košari s kapulom i crnog koji je do njega spavao na vrećici s fažolom.

Samo mjesto ne djeluje baš najsigurnije, pa čim smo ušli unutra odmah nam je prišao čuvar i upozorio nas da pazimo na lopove i čuvamo fotoaparate. Da budemo sigurni cijelo nas je vrijeme na razmaku pratio dok smo mi fotografirali i razgledavali.

Osim mačaka koje se moglo vidjeti u svakom kutku Mercada, ova tri psa udobno se smjestila u improvizirane ležaljke od kartonskih kutija, ispred štanda s povrćem.

Nakon Mercada krenuli smo prema oceanu i izlazu iz Valpa te prošli kroz nadvožnjak čiji su stupovi bili oslikani raznolikim zanimljivim grafitima s motivima grada i njegovih poznatih ličnosti. S lijeve strane uz prometnu cestu, sijedi gospodin s brkovima i slamnatim šeširom prodavao je naranče sa svog pokretnog štanda. Kad smo počeli napuštati grad šetnicu su od oceana dijelile velike stijene. Na betonskoj konstrukciji koja je virila iz Pacifika sunčali su se tuljani. Promatrali smo kako, unatoč veličini, spretno skaču iz vode na jedno dva metra višu platformu i nikako nam nije bilo jasno kako mogu skočiti toliko uvis.

U ograđenom dvorištu jedne betonske zgrade, visjela je ova zanimljiva umjetnička instalacija…ili je možda netko stavio autiće da se suše nakon bojanja J Valparaiso je pun umjetničkih iznenađenja na svakom koraku.

Stigli smo do dijela s pješčanim plažama, a na jednoj nas je privukla cika skupine mladih koji su slavili polaganje mature. Trebalo nam je malo vremena da shvatimo što se događa i kakav to čudan ritual izvode, a onda smo sa sigurne udaljenosti promatrali što se dešava. Donato je nešto i pitao jednu od učenica, a kasnije su se tri djevojke čak popele do nas i tražile ako imamo što sitniša za njih i slike njihove ceremonije.

Maturante najprije drže na okupu omotane špagom, zatim jedan po jedan moraju proći po mokroj plastičnoj podlozi gdje ih posipaju brašnom, a na kraju im lice bojaju crvenom bojom.

Nakon slikanja s djevojkama bijele kose i crvenih noseva, na ramenu mi je kao uspomena ostao trag od brašna. Ostatak puta do Viñe nije bio toliko zanimljiv jer smo morali pješačiti uz cestu kojom su luđački jurili automobili, a posebno autobusi. Prije nego smo dospjeli na pločnik uz cestu, krivo smo skrenuli u slijepu ulicu uz ocean, pa smo se morali vraćati.

Na pola puta do Viñe naišli smo na moai, statuu s Uskršnjeg otoka, koja kao da je štitila smjer u kojem se usred Pacifika nalazi njen misteriozni dom. Vidjeti ih na Uskršnjem otoku, onako u nizovima, sigurno je veličanstven prizor, ali meni je drago da sam vidjela i tog jednog. Samog, ali svejedno impresivnog.

Na stijenama pred Viñom odmarale su se skupine pelikana. Od duge šetnje smo ožednjeli, pa smo sjeli na terasu luksuznog restorana u bijelom, s pogledom na ocean i dugačku pješčanu plažu. Donato i Liz su popili Pisco sour, a ja sam bila previše žedna za alkohol, pa sam se osvježila limunadom s listićima mente. Počastili smo se s malo luksuza na našem backpacking putovanju. Uz plažu smo prošetali pokraj luksuznih stanova i hotela i završili u jednom od shopping centara. Uživala sam u gledanju lijepo uređenih izloga i dućana, nakon dva mjeseca to mi je bilo nešto drugačije i zabavno. Tu smo pojeli ručak i odličan sladoled, a zatim smo otišli ležati na dugačku pješčanu plažu. U Valparaiso smo se vratili autobusom.

Kad smo stigli u hostel vidjeli smo da imamo i četvrtog člana u sobi. Simpatičnog plavokosog Andrewa pozvali smo da navečer izađe s nama. Nama trima bila je to zadnja večer u Valparaisu. Liz i ja smo sutradan kretale za Santiago, a Donato prema sjeveru Čilea u La Serenu. Otišli smo u naš omiljeni retro bar na Pisco sour. Za stolom do nas sjedila su dva umjetnika slikajući i zbijajući šale. Jedan od njih nacrtao mi je i poklonio crtež ženskog lica u srcu, a zatim je nacrtao karikaturu nas četvero za stolom na kojoj izgledamo kao neki pjesnici iz 19. stoljeća. Počastili smo ih lokalnom pivom Escudo.U tom smo baru prvi put doživjeli  i potres, poznati koktel Terremoto, nakon kojeg vam izmiče tlo pod nogama.

Unatoč groznom okusu Terremoto svakako treba probati, bilo u originalu ili u ovakvoj crvenoj verziji. Samo oprezno s doziranjem.

Ogavnije piće nisam nikad pila. Fermentirano bijelo vino pipeño, pisco i sladoled od ananasa. Užasno slatko i grozna okusa. Kad smo prešli u susjedan bar na živu svirku, ponudili su nam i crvenu verziju Terremota, crno vino i pisco sa sladoledom od jagoda. Još groznije. Jedva sam popila jednu čašu, a najbolje je išlo Donatu. Na kraju smo opet završili kod J Cruza na chorillani, ali nekako nije imala isti okus kao prvi put. Unatoč terremotu, bez poteškoća smo stigli nazad u hostel i završili naš posjet Valpu onako kako smo ga i započeli, uz smijeh i u odličnom raspoloženju.

Tekst&foto: Nola

Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak, 16.3.

Komentari