Smilje i bosilje

518

cvijece

Neću pisati o predstavi Hrvatsko glumište koja je uzburkala riječke duhove, neću vas podsjećati da su izbori za predsjednika i predsjednicu upravo prošli, neću spominjati da je cijela privreda u kolapsu, a stanje u rodnom gradu iznimno teško, neću pisati o tome da se probudim i pomislim hoće li sve biti još i gore, a onda snagom autogenog treninga ponovno zaspim jer kako dalje ako ne spavaš, nemaš energiju za pješadiju koja te čeka. I, tako, pazim što jedem, kad već ne pazim koliko spavam, to neću reducirati jer mi je onaj minimum od sedam sati spavanja prijeko potreban.

Ljubiteljica sam kozmetičkih proizvoda pa recimo da mi je od svih dramatičnih tema današnjice najpozitivnija ona sa smiljem. Ne mislim, dakako, da je pozitivno dolaziti, haračiti, otimati i krasti zdravo, eterično bilje na tuđem zemljištu. Ali odemo li samo malo dalje u blisku prošlost, sjetit ćemo se da u prošlom sustavu privatno vlasništvo kao da i nije postojalo, sve je to bilo „naše“. Tranzicija je duga i teška, proces koji traje i koji ovim otimačima samo ide u prilog.

Ali ta otimačina smilja, kuša, majčine dušice i ostalih biljaka, toliko cijenjenih i nužnih u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji, upozorila je na nešto važno. A to su golemi resursi koje posvuda imamo, a koji su uglavnom neiskorišteni u mnogo čemu, pa tako i u ovom području, na otočnim pašnjacima. Smilje je u ovom igrokazu nepoštivanja tuđeg vlasništva i otimačine pokazalo svojim vlasnicima da i sami mogu brati, pažljivo i redovito, kako bi još bolje raslo, ili jednostavno dati nekome u najam da to čini za svoju i njihovu korist. Kažu da prihod može biti i 500 kuna na dan po branju. A to je krasna dnevnica, većina bi se rado iskušala u tome, samo da bude legalno i mirno, molim. Eto, zato se veselim porezu koji će pokrenuti uspavane i zapuštene resurse, neobrađenu zemlju, napuštene pašnjake, pa tako i nekretnine koje godinama stoje ogoljene i svaki dan sve jadnije poput Vile Mintz u Ičićima, nekada najljepše povijesne vile na Jadranu, ili hotela Paris u Opatiji.

U prosincu smo se malo više družili, čestitali i ljubili, i mislili jedni na druge. U prosincu obitelji su bile povezanije, partneri odaniji, a planovi sjajniji. Ali ako možete, a zašto ne, nastavite tako i u siječnju…

Kipintač!

Dunja Pavešić

Komentari