Psi na jezeru

52

U jednome beogradskom hotelu gost iz Kanade doživio je moždani udar. Dok ga iznose van, recepcionar u internetski pretraživač upisuje njegovo ime i prezime. Tako započinje priča koja se odvija u dva narativna toka. U prvome licu čitatelj prati što se zbiva u glavi čovjeka koji je u dubokoj komi. U trećem licu prati mladića koji se, nakon oskudnih saznanja o nepoznatom gostu, opsesionira i vezuje uz njega. Dvije priče povremeno se dodirnu, sretnu se isti mirisi, iz jedne u drugu prelaze isti epizodisti, protagonisti nekih prošlih života. Pojedini likovi u romanu nose imena stvarnih osoba i preuzimaju dijelove njihovih biografija, ali i dalje ostaju samo književni likovi. Kao u zrcalima koja se međusobno gledaju, razvijaju se izmišljene priče, koje junaci knjige pripovijedaju jedni drugima, a u tim pričama, opet, njihovi junaci pričaju svoje priče, u kojima, također, postoji netko tko će nekome drugom ispričati svoju priču. I na kraju, sve biva točno i lako, i svaki bi se život mogao svesti na jednu rečenicu. Psi na jezeru jednostavna je priča, bajka o samoći, identitetu i egzilu.

Izvadak iz knjige
„Možda je u tom gradu na Srednjem zapadu netko izgubio živce zbog naranača. Možda su se događali šovinistički i rasistički incidenti. Možda su, dvije ili tri godine prije September Eleven neki američki građani, medicinske sestre i medicinska braća, vjerovali da se na zastavi Bosne i Hercegovine nalazi naranča. U toj dalekoj planinskoj zemlji, u kojoj, kako izvještava CNN, bukti plemenski rat, i stotine tisuća žena bivaju silovane jer pripadaju neprijateljskom plemenu, u toj zemlji, dakle, naranče štuju onako kako u Indiji štuju krave ili kako na Zapadu štuju Isusa Krista; zbog naranača spremni su ginuti u ratovima, narančama posvećuju svoje žalosne ljubavne pjesme, i kao što se naranča dijeli na kriške, naravno i lahko, kao da je od kriški stvorena, tako su i oni, kukavni, podijeljeni na ta svoja plemena. I kao što stara bosanska poslovica kaže: jednom oguljena i razdijeljena naranča više se nikada ne sastavi…“

Miljenko Jergović je prvi svjetski poznati hrvatski pisac postkomunističkog vremena. Njegove knjige su jednostavno osuđene na uspjeh.“ Slobodan Prosperov Novak

„I to fascinira, do neverice. Činjenica da neko toliko vlada jezikom, da je u tolikoj meri uspeo da ga prilagodi onome o čemu želi da govori i da njime može da stvori ubedljivo detaljnu sinestezijsku sliku, a da to sve bude u funkciji celine, odnosno da bude usredsređeno na svrhu i na mikro i na makro planu, e to je pravi majstorluk i vrhunska umetnička disciplina. Upravo to razlikuje pisce od onih koji za sebe tvrde da to jesu.“ Vladimir Arsenić

Ljevak, knjige bez granice!

Komentari