Kad sam došla u Novi Zeland sve mi je nakon Južne Amerike bilo neobično i toliko različito, prozračno, nenatrpano, mirno, bez vreve i mnoštvo ljudi oko tebe. Iznenadili su me i kraći dani, ovdje je za razliku od Južne Amerike mrak pao već u šest popodne, pa je time propala i moja namjera da po povratku iz grada još pogledam i krater vulkana Mt Eden, najvišeg vulkanskog brda na tom području s kojeg se pruža pogled na cijeli Auckland i okolicu. Auckland je izgrađen na području četrdeset i osam kratera, pa se od svugdje pruža lijep pogled, ali je hodanje malo napornije.Umjesto na Mt Eden otišla sam u supermarket po hranu za večeru. U kuhinji hostela vladala je gužva, ali sam uspjela nešto na brzinu skuhati. Svi su jurcali svojim poslom ili bili u grupama i nisu mi djelovali pristupačno. Nekoliko cura je ovdje izgledalo jako udomaćeno, a poslije sam saznala da one u hostelu žive. Za čišćenje hostela imaju besplatan smještaj, većina njih traži posao ili već radi, pa tu žive jer im je ostalo skupo. Mene su stavili u spavaonicu gdje su preostala tri kreveta bila od cura koje tu žive, pa sam se osjećala kao da sam u nečijoj sobi. Na takvo nešto nisam naišla u južnoj Americi, možda mi je zato atmosfera u tom hostelu i bila neobična. Kako sam za sljedeći dan rezervirala Stray autobus, otkazala sam sutrašnju noć u hostelu i rezervirala jednu kad se vratim.
Zelenilo te bujna i raznolika vegetacija Sjevernog otoka osvojili su me na prvi pogled.
Kako je hostel bio izvan centra Stray autobus me trebao pokupiti u tom kvartu i kad sam se nakon pola sata čekanja već zabrinula, stigao je narančasti mini bus iz kojeg je iskočila vozačica i ubacila moj ruksak u prtljažnik. Sve ostale putnike pokupila je u centru, a za mene su ostala prva dva sjedala. Sa mnom je odmah počeo pričati simpatičan dečko iz Nizozemske koji je sjedio iza mene, Niels, a i vozačica pod nadimkom Chase, odmah je započela povezivanje cijele grupe šalama i pitanjima. Počela je i pogađati iz kojih sve zemalja ima putnike i na kraju je pitala da li ima neka koju nije pogodila. Ja sam rekla da ima i opet nije uspjela pogoditi o kojoj je zemlji riječ, a onda se odotraga začuo ženski glas koji je viknuo Croatia! Kad sam se okrenula ugledala sam curu koju sam upoznala u hostelu u Valparaisu u Čileu, pa kad netko kaže da svijet nije mali. Sjećam se da je govorila kako ide u Novi Zeland, ali ovo ipak nisam očekivala. Već jedna poznata osoba, a i ostatak je djelovao jako prijateljski. Jutarnju kišicu zamijenilo je sunce pod kojim je zasjala zelena priroda Sjevernog otoka. Nakon par kratkih stajanja pogledali smo i ogromno kauri stablo, a ovo je imalo blizanca, dva velika debla iz istog korijena. Ta divovska stabla mogu narasti do 50m, a obujam debla im može biti do 16m.Maori su ih koristili za izradu kanua, kuća i rezbarenje. Sljedeća stanica je bila Hot Water Beach ili Plaža tople vode na poluotoku Coromandel koja se može posjetiti samo za vrijeme oseke. Ispod pijeska se nalazi vruća termalna voda, pa posjetioci lopatom u pijesku iskopaju rupu koja se napuni termalnom vodom i onda u njoj leže. Kako je voda vruća dobro je imati i kanticu da se pomiješa sa svježom vodom iz oceana i tako rashladi.
Iskopajte rupu u pijesku i uživajte u vlastitom toplom bazenčiću na Hot Water Beach. Lopate se mogu iznajmiti u obližnjem surf dućanu.
Vani nije bilo baš toplo, a i puhao je hladan vjetar, pa se većini nas nije dalo skidati u kupaći za samo nekih pola sata koliko smo bili tamo, ali smo zato u toploj vodi toćali noge. Kada nastupi oseka na Plaži tople vode zavlada velika gužva u kojoj treba naći mjesta za svoju rupu u pijesku.
Ovako izgleda drugi dio plaže Hot Water. Ukoliko vam se ne da kopati rupu u pijesku plaža je predivna i za šetnju.
Obavili smo stanku za ručak kod ogromnog shopping centra, a Chase je išla kupovati hranu za večernji roštilj. Svatko se opskrbio dodatnom hranom u supermarketu, a onda sam kupila sendvič u obližnjem sendvič baru. Tu sam srela dečka s busa, pa smo počeli pričati. Na početku mi je djelovao povučeno, ali kad smo malo porazgovarali vidjeli smo da imamo sličan smisao za humor i od dečka kojeg prije nisam bila ni primijetila, Eric iz Njemačke, postao mi je prijatelj s kojim sam se na tom putu najviše smijala. Bilo je smiješno i to što Eric nije vidio veliki žuti supermarket koji mu je bio pred nosom, pa ga je Chase cijelo vrijeme zbog toga zezala. Nedaleko od Hot Water Beach je plaža Hahei, gdje smo se smjestili u kamp naselju u limenim kućicama, pa je nas nekoliko krenulo u šetnju. U to doba godine tamo smo bili sami. Iako jesen, još uvijek je bilo dosta toplo, ali i promjenjivo. Kad smo počeli šetati po dugačkoj pješčanoj Hahei plaži počela je kišica koja je ubrzo prestala i nad njom stvorila prekrasnu dugu. Popeli smo se iznad plaže i krenuli stazom na liticama iznad oceana prema uvali Cathedral Cove koja je dio morskog rezervata.
Prekrasna uvala Cathedral Cove u kasno poslijepodne.
Da bi došli do plaže morali smo se spustiti niz strm i blatnjav dio, a kako su meni nove tenisice krema boje ostale čiste nikome nije bilo jasno. Na jednom kraju plaže s litice se spuštao mali slap, a plažu je po sredini dijelio luk odnosno prolaz u stijeni koji je bio zatvoren lancem zbog opasnosti od odronjavanja. To nas nije spriječilo da protrčimo ispod lanca i uživamo u pogledu na drugi, inače skriven, dio plaže i šiljatu stijenu iznad oceana. Taj dan mi je bio rođendan, a šetnja bajkovitim pejzažom Novog Zelanda učinila ga je posebnim.
U šetnji do Cathedral Cove-a vidjeti ćete litice obrasle borovima, papratima i novozelandskim palmama, ocean i raštrkane otočiće s jedne strane, a zelene brežuljke i livade s druge.
Chase je pripremila odličan roštilj i krumpir, a mi cure napravile smo salatu. Opet je počeo pljusak, ali to nije umanjilo naše zadovoljstvo. Nakon večere prešli smo u dnevnu sobu gdje smo se nastavili upoznavati igricama koje je predlagala Chase. Kad je saznala da mi je rođendan rekla mi je da sam joj trebala reći i da bi bila kupila tortu. Ovako mi je dala duplu porciju deserta, šarenih M&M-a sa šlagom, a dok su mi ostali pjevali Happy Birthday, ja sam puhala u plamen upaljača. Zaželjela sam da budem baš tamo gdje jesam, u Novom Zelandu.
Nola
Sljedeći nastavak bloga u petak, 4.5.2012.
Komentari