Od Concóna do Reñace, šetnja uz Pacifik

646

Kad sam te večeri Donatu rekla kako je super da su preostala dva kreveta u spavaonici prazna netko je pokucao na vrata. Nova gošća iz Belgije ugledala je najprije naša iznenađena lica, a onda smo prasnuli u smijeh. Liz je bila na godišnjem odmoru od tri tjedna i putovala je po Čileu sama. Ujutro smo svi zajedno prošetali do Sajma antikviteta koji se svake nedjelje održava u obližnjem parku. Na klupama su sjedile grupice nonića, a štandove su prodavači tek počeli postavljati. Dok smo sve prošli većina je već bila postavljena, a na sajmu se moglo naći svašta, od antiknog namještaja do starih razglednica i novina.

Stare slike, ogledala, svijećnjaci, posuđe sa svih strana…Posebno su mi zanimljivi bili stari gramofoni, a na jedan ovakav upravo je stavljao ploču starčić sa susjednog štanda.

Nakon obilaska sajma vratila sam se u hostel jer sam se dogovorila s Robom, vodičem koji nas je vodio u razgledavanje prije par dana, da otiđemo do susjednih turističkih naselja sjeverno od Valparaisa, Concóna i Reñace. Uskočili smo u mali lokalni autobus u Valpu te smo se cestom uz Pacifički ocean, preko Viñe del Mar i Reñace, vozili prema Concónu. Šofer je imao crnu valovitu kosu s istaknutim sijedim pramenom iznad čela, kao onaj tvor iz crtića, savršeno začešljanim u frizuru u stilu četrdesetih. Volan i prednji dio autobusa bili su obloženi crvenim baršunastim materijalom, s retrovizora su visjele velike kocke od istog takvog materijala, a s radija je na sav glas svirao reggae. Šofer je “easy like a Sunday morning”, gdje ćeš bolje zabave od ovog. U Concónu smo u dućanu kupili po limenku pive i otišli sjesti na pješčanu plažu. Sunce je pržilo, ali je ugodan vjetar s oceana pružao osvježenje. Ogladnili smo, pa otišli do obližnje gostionice gdje smo jedva ulovili stol u kutu jer je mjesto bilo prepuno obitelji koje su izašle na nedjeljni ručak.

Nakon odličnog ručka ova tri mladića zasvirala su i otpjevala nekoliko tradicionalnih čileanskih pjesama, a gosti u restoranu su znali riječi i neke su pjesme pjevali s njima uz praćenje ritma pljeskanjem.

Rob je naručio Chupe de Locos, meso čileanskog Petrovog uha zapečeno sa sirom i vrhnjem, a ja Pailu marinu, juhu od ribe i školjaka, sve posluženo u glinenim posudama. Nakon ručka prošetali smo obalom Concóna, a ispod nas se na stijenama uz ocean odmaralo mnoštvo pelikana. Zaustavili smo se na jednoj od plaža i neko vrijeme izležavali na pijesku. Na suncu je bilo vruće, ali Pacifik je bio užasno hladan, pa sam samo umočila noge iako me Rob pokušao nagovoriti da idem plivati. Ovo mi je bila prva prilika da plivam u Pacifiku, ali ne i posljednja, pa sam plivanje odlučila ostaviti za toplija područja koja su me još čekala na putu.

Topli pijesak i šum oceana bili su savršeno okruženje za odmor nakon ručka u jesensko, ali toplo nedjeljno popodne u Concónu.

Rob je predložio da prošetamo cestom uz Pacifik i ukrcamo se na autobus do Reñace, gdje možemo s terase nekog od mnogobrojnih barova uz dugačku pješčanu plažu gledati zalazak sunca. Usput je u Concónu išao pogledati stančić na prvom katu kućice s pogledom na ocean kojeg je htio iznajmiti, ali vlasnika nije bilo, pa je to propalo. Hodajući do stanice na izlazu iz Concóna prošli smo kraj nastambe sklepane od drvenih dasaka s par plavih i žuto obojanih detalja, nekoliko palmi, dva slamnata suncobrana i barom s velikom glinenom posudom iza koje je provirivalo nasmiješeno osunčano lice s brkovima. Onda sam uočila da je to kuhinja i drveni natpis iznad “La Caverna de Alex”. Na prozorima do, istom ono žutom bojom i nejednakim slovima bilo je ispisano Pescado i još nešto, a oko terase bio je postavljen debeli mornarski konop. Cijela nastamba je izgledala kao da će se svakog trenutka srušiti, no meni je djelovala simpatično. Kao neka krčma iz Alana Forda, ali malo ljepša.

Ovako je izgledao put i cesta uz Pacifik kojom smo pješačili od Concóna prema Reñaci. One tri dijagonalne bijele linije u gornjem desnom uglu iza stijene su jedan od nizova hotela u Concónu.

Stigli smo do autobusne stanice nakon nekih desetak minuta i stali čekati. Nijedan autobus nije prošao i nakon nekih dvadesetak minuta krenuli smo pješačiti prema Reñaci, pa možda autobus naiđe usput. I tako smo mi pješačili i pješačili, a sunce se sve više spuštalo prema Pacifiku. Mene je japanka počela usjecati u nogu i sve mi je neugodnije bilo hodati. Postalo nam je jasno da autobusi iz nekog razloga ne voze i da ćemo cijelim putem do Reñace pješke. Negdje na pola puta sunce je počelo zalaziti, pa smo zastali, a neki ljudi su se čak i zaustavili autom da bi uživali u prizoru. Malo dalje moglo se popeti na izbočenu stijenu koja je služila kao vidikovac, ali za to nam je bilo prekasno. Najprije su stijene o koje se razbijao zapjenjeni ocean poprimile zlatnu boju, a na intenzivno plavom horizontu zlatno crvena kugla dobivala je sve jasnije ocrte i polako tonula u Pacifik.

Trenutak kad je sunce nad Pacifikom  počelo zalaziti, ali nije još dobilo jasne ocrte i pretvorilo se u pravilan krug, bio je dovoljan da istakne neobičnu formu osamljenog drvca.

Nakon zalaska sunca meni je već bilo dosta hodanja, pa sam postala dosadna s pitanjima Koliko još? Prošli smo kraj bloka stanova usred ničega  ispred kojih se upravo iskrcavala obitelj iz skupog auta. Balkoni su gledali na ocean i beskonačan horizont. Još malo pa ću i ja letjeti u tom smjeru. Zagledala sam se pokušavajući zamisliti što se me čeka iza linije horizonta i koliko ću Pacifika preletjeti do Novog Zelanda.

Kad smo skrenuli iza zavoja došli smo do pregrade koja je zatvarala cestu zbog radova. Nije ni čudo da autobusi ne voze, mogli su staviti natpis i ranije, da ljudi znaju. Kako je cesta bila popuno blokirana najprije smo pomislili kamo sad, nema šanse da se penjemo uz brdo s lijeve strane, a onda smo odlučili popeti se preko ograde na drugu stranu. Konačno smo stigli u Reñacu u kojoj smo bosih nogu prošetali po dugačkoj pješčanoj plaži. Na gledanje zalaska sunca s terase bara nismo stigli, ali smo otišli na pizzu u neki fast food i nakon toga se vratili u Valparaiso autobusom. Iz Reñace su na sreću autobusi vozili, a šofer je ovaj put puštao house. Rob je rekao kako se ponekad ljudi, na povratku iz izlaska u sitne sate, znaju držati za šipke u autobusu i plesati. Vrijeme je za party.

Tekst&foto: Nola

Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak, 9.3.


Komentari