Mi žene u proljeće

U proljeće se sve budi. Mi, bilje oko nas, sunce, naši kućni ljubimci, baš sve. Terase se počinju puniti, grad postaje življi, a mi nekako sretniji. Sa sebe skidamo sve one tople komade odjeće, pakiramo kapute, šalove i stavljamo ih u dno ormara gdje će ostati zaboravljeni do idućih pahulja. Na kosu stavljamo pramenove, planiramo shopping s najboljom prijateljicom i sumanuto kupujemo modne časopise u kojima tražimo žute, svjetlo zelene, bež i bijele tonove odjeće. A, i krojačicu koju nismo nazvale pola godine sada počinjemo zvati na telefon svakog drugog dana i iznosimo joj svoje nove ideje dok su njoj na čekanju još najmanje dva ovakva poziva.

Postajemo zabavniji, hrabriji u emailovima i glasniji u društvu dok ispijamo tu divnu kavicu na omiljenoj šetnici. A nekako nam i dečki postaju zgodniji sa svim tim super naočalama koje su izvadili iz futrola. Ili, netom kupili nove. A nove bebe… Ajme, koliko ih je! U super kolicima sa super šeširićima ili nekim zgodnim kapicama. A, ako još volite i cvijeće pa vas obuzme manija sađenja istoga, to je pravi i ozbiljan posao: koja je zemlja bolja, u kojem vrtnom centru je cvijeće jeftinije, ali i bolje, naravno.
Da proljeće i nije uvijek tako romantično, žene znaju najbolje. Proljeće može biti vrlo okrutno i zločesto.

Dok ste onako pospani doteturali do ogledala, raščupana kosa vam se čini kao najmanji problem s obzirom da sunce već rano ujutro direktno uranja u vaše ogledalo. Znači, osim tog antifriza, još onako pospani, sitne bubuljice izgledaju vam poput kratera, a pore veličine dna tanjura. Zaklinjete se sama sebi da više nikada, ali baš nikada nećete leći u krevet bez da skinete šminku. To je najmanje što možete učiniti za sebe. Ovo je jutro zbilja opako i zadnje je u nizu kada još uvijek pušite jer i to pridonosi ovoj vašoj frustraciji.

„Halo? Molim Vas Mirnu na telefon“ – kuhate kavu u pidžami koja je davno dala sve od sebe i zovete kozmetički salon – „Samo trenutak“ – odgovorio vam je glas s druge strane i dok slušate neko komešanje tamo skidate pidžamu s kojom bi vas i iz caritasa izbacili. Ove se ženskice zbilja dugo dogovaraju tamo. Bit će da je Mirna toliko zauzeta da ne može ni do telefona,
„Gospođo, Mirna već ne radi skoro godinu dana, na porodiljnom dopustu je. Nismo se odmah ni mogle sjetiti tko je ona“ – odgovori mi glas.

„Nisam znala ni da je punoljetna. Sve u svemu, to su divne vijesti. Međutim, pustimo sada to! Očito da nisam neko vrijeme dolazila kod vas. Ali, to ne znači da ne zaslužujem najboljeg kozmetičara za lice“ – kako sam to izgovorila uhvatila sam se u kuhinji u donjem rublju sa šalicom kave u jednoj ruci, telefonom u drugoj, kako u šoku promatram svoje tijelo – „… i nekoga tko radi dobre anticelulitne masaže. I limfne drenaže“ – ispljunula sam kavu – „I depilacije cijelog tijela, naravno.“

„Ma naravno“ – odgovorio je glas – „Imamo vam slobodan termin za lice… za točno 9 dana. Odgovara li vam to? Kako se ono zovete?“
„Ne! Ne! Ja sam očajna žena koja se upravo probudila iz zimskog sna i ne primite li me odmah danas ili sutra, biti ćete odgovorni za moje loše psihičko stanje i nikakav sexualni život. A, osim toga, dat ću Vas u novine.“

Poklopila vam je slušalicu. Koga je još danas briga za novine i za histerične telefonske ispade žene čijeg se imena nitko više i ne sjeća po salonima ljepote. Stojite u kuhinji s tom gorkom kavom u rukama i smišljane pakleni plan totalne preobrazbe, ali i tužbe protiv ovog kozmetičkog salona. U krajnjoj liniji, oni su krivi, a ne vi što sada morate hodati cestom kao zombi. Ali, ne, nećete si to dozvoliti. Dok je to izdajničko sunce sve sigurnije ulazilo u svaki kutak vašeg stana…. (Boooože koliko samo tu prašine ima…!!! Pa ovo je strašno! Ma kome još treba proljeće?!), srknuli ste kavu do kraja i mahnito počeli tražiti po stanu ono ogledalo koje povećava i nekakav žilet. Dobro, ne mora baš biti novi, glavno da nije tup. Najprije ćete srediti lice, zatim noge izdepilirati i sve što se depilirati da pa ćete se nakon toga uvaliti u kadu prepunu mirišljave soli kako bi se na kraju namazali svim mogućim kremama. Oooo, evo žilet. A tu je i neko blato za tijelo koje si namažeš gdje god stigneš, umotaš u foliju i onda tako budeš sat vremena po stanu. Taman dovoljno vremena da obrišete svu onu prašinu koja podlo prijeti iz svakog ruba, kutka, svukud!

Stavili ste si masku na lice i počeli s depilacijom. Nakon 2 minute shvatili ste da ste podcijenili žilet i da je on oštriji nego što ste mislili i da vam je na 4 mjesta dobrano uspio oguliti kožu i sad ta mjesta krvare. Uglavnom, po nogama, ali i nešto malo gore. Da se ne bi onako ljuti poskliznuli u tušu, autosugestivno, bez dodatne nervoze, počeli ste pjevušiti skoro zaboravljenu pjesmu, obrisali se i namazali blatom i sebe umotali u foliju. Ona mjesta napadnuta žiletom još su uvijek lagano krvarila kroz tu foliju, ali vi ste to ignorirali, kao svaka prava dama. Skinuli ste masku i stali pred ogledalo koje povećava.

„Ma sredit ću vas ja sve!“ – prijetili ste bubuljicama. Taj ozbiljan posao trajao je više od dvadeset minuta nakon čega je vaše lice izgledalo poput minskog polja za mrave. Sada je ono bilo natečeno i crveno.

Bili ste uvjereni da će u tih sat vremena dok obrišete prašinu stvar splasnuti, a blato dodatno djelovati na potencijalno božanstvenu teksturu vaše kože. Nekako ste se već osjećali bolje jer ste osjećali da se celulit već lagano topi.
Umotani u foliju, s licem koje bukti, počeli ste brisati prašinu. Naravno, u jednoj vam je ruci krpa, a u drugoj cigareta jer danas je zadnji dan. Telefon je neumorno zvonio, a vi se niste dali smesti u svom naumu. Sada zbilja nemate živaca raspravljati s Irenom što je tamo neki on mislio kada je rekao da će ju nazvati. Ispostavilo se da nije zvala Irena, nego Mirko. Mirko! Koji je stajao ispred vas i gledao vas.

„Tko ste vi? I što radite u mom dnevnom boravku s tom cigaretom u ruci, tim natečenim licem i nekakvom folijom po cijelom tijelu… Vama ta folija i krvari… Gospođo draga… Ili što god da jeste. Tko ste vi? Vratite mi moju ženu!“
Mirko je pokušao biti komičan u tom nevjerojatno neugodnom trenutku. Za oboje. I zbog toga vas podsjetio koliko ga zbilja obožavate.
„Ljubavi, ja sam.“ – odgovorili ste mu tiho i posramljeno.
„Znam da si ti ludice. Ajde, pusti tu cigaretu, zaustavi ta krvarenja po nogama, skini to smrdljivo blato, budi opet histerična baba kojoj ne smeta ta silna prašina i oblači se. Vodim te na vikend u toplice.“

Dok ste se oblačili i shvatili da vas netko voli sa svim svojim manama i celulitom i da ljubav nema veze s veličinom pora na vašem licu, još uvijek niste u glavi odustali od tužbe namijenjene onom kozmetičkom salonu. Jer da nije bilo njih onako zauzetih, ništa se od ovoga ne bi dogodilo.

Iva Piglić