Uglavnom, nekidan navečer ugledao sam malog ježa kako piči po cesti uz sam rub kolnika, i bio je podosta zbunjen farovima moga automobila. Malo je zastao, a onda krenuo napred svojim putem. Obožavam proljeće kada ih vidim kako s tim nožicama piče po cesti, a kao klinac sam redovito stavljao rukavice na ruke i onda ih nosao naokolo te mi je uvijek bilo simpatično kako se sklupčaju i svako toliko provire onim nosićem. Skužio sam da ježeve redovito zaboravljam staviti na popis svojih omiljenih životinja. Srce mi se para kada ih vidim zgažene na cesti jer blesani ne kuže da čim zakoračaju na cestu šanse za preživljavanje su minimalne koliko god ih one nožice brzo pogonile… Kaže mi danas Dule iz Bonace da je u njegovom vrtu hrpu vremena boravila ogromna ježica i da je najbolje što je vidio bilo 10-ak malih klipana ježića. Dok smo još kod ježeva, ne mogu, a da se ne prisjetim fenomenalne lučke ”Ježek” koju sam u djetinjstvu redovito tamanio. Tko zna gdje je nestao taj sladoled zapakiran u žarko narančastu foliju…
Kada me pitaju koja mi je omiljena životinja, kao iz topa ispucavam: zec! Nemam pojma zašto toliko volim ta bića. Da li zato jer su mi simpa sa onim ogromnim ušima, da li zato što su divlji i teško uhvatljivi, pojma nemam. Jednostavno ih volim. Mnogo puta sam rekao da bih zadavio nekoga da mi stavi zeca na pijat i da mi ne kaže što jedem.
Moja ljubav prema zečevima tolika je da sam tu ljubav jednom davno odlučio podijeliti sa svojom curom Mare s kojom sam hodao već neko vrijeme, pa sam joj poklonio malog patuljastog zeca. Čim ga je ugledala, uzviknula je: Bubu! I ostao je Bubu. Naš Bubu šalabajzao je kuda god je htio po njenom studentskom stanu, i nije bio nikakav problem čistiti njegova mala okrugla govanca posvuda. Kada je otišla na vikend kod svojih doma, uzela je i Bubua sa sobom. Bubu je veselo brstio sve što je našao pred sobom, pa je na balkonu prekardašio sa nekom biljkom koja ga je, nažalost, otrovala. Mare me nazvala u suzama i rekla da Bubua više nema. Godinama je u novčaniku nosila njegovo posljednje osušeno govance. Možda ga i danas ima. Ne bih se čudio.
Možda godinu dana nakon toga sa mamom sam otišao u pet-shop da brata iznenadimo i kupimo mu zlatne ribice. Naravno, na samom ulazu, u malenoj kutiji, zatvoren, stajao je debeli patuljasti zec sa ogromnim klempavim ušima i gledao me onim pogledom koji je bio njegova dobitna kombinacija za izlazak iz pet-shopa. Mama me odmah skužila i rekla: nema šanse, a ja sam samo pogledao to stvorenje i rekao mu : Klempo, idemo doma. Nema šanse da se stišćeš u toj maloj kutiji.
Prodavačicu sam samo pitao: koliko?
Ova je bubnula: 600
Imao sam nekih 500 sa sobom, pa sam mamu nažicao još 100. Ali, trebalo je Klempa u nečemu voditi doma, pa je još 100 otišlo na kutiju. Ionako, to će biti samo do doma, jer doma će imati slobodu.
Klempo nije bio kao Bubu, ovaj je bio puno živahniji. I veći. Ne znam tko je njega stavio pod vrstu ”patuljasti”, jer on to definitivno nije bio. Ta mala štetočina iskorištavala je moju ljubav prema zečevima do krajnjih granica, nekoliko puta pregrizao mi je sve kablove od telefona i svih ostalih elektroničkih komponenti, a vrhunac je bio kada je mami razgrizao kompletnu torbu u kojoj je čuvala kupaće kostime i ručnike za plažu. Klempo se jedne zime prehladio i strašno kihao. Nije me bilo par dana jer smo svirali ni sam više ne znam gdje, a kada sam se vratio, samo sam pitao:
-gdje je Klempo?
na što je mama flegma odgovorila:
-uginuo je pred par dana.
Rekla je to istim tonom, kao da mi kaže: ajde odi provjeri da li ima što pošte. Otprilike.
Valjda mi nije htjela govoriti o tome dok sam na putu. U svakom slučaju, odličan način za nekome priopćiti neku tužnu vijest, zar ne?
Od toga dana odlučio sam više ne imati zečeve jer se jednostavno preteško opraštam od njih.
Kao klinac nisam se skidao sa svoje BMX bicikle, a vjerujem da sam već spominjao da sam radi iste nekoliko puta pobrao super-ubber batine. Nije vožnja po zadnjem kotaču bila jedina specijalnost koju sam izvodio sa biciklom. Osim što sam u susjedstvu bio poznat kao mali koji navečer na balkonu svira harmoniku, bio sam poznat i po tome da na bicikli pod rukom nosim kokoš i furam je naokolo. Tamo krajem 80-ih bilo je sasvim normalno da ljudi u susjedstvu imaju kokoši, danas ne znam ni jednoga. Uglavnom, moja disciplina vožnje kokoši na bicikli posljednji put je viđena tamo negdje sredinom 90-ih kada sam se vozio ukrug toliko da se sirotoj Ruži ( to je bila bratova omiljena kokoš jer je imala ”najlepšu rožicu na glave”) zavrtilo u glavi, pa je lijepo po meni izvršila nuždu. Moji doma su pišali od smijeha, a ja sam trčao onako obučen pod tuš.
Moj život obilježilo je i nekoliko mački kojima je samo riječ falila da budu idealne. Da pričam priče o njima, ovo ne bi bila kolumna, već knjiga, pa stajem na vrijeme.
Nikada nisam imao psa. Skoro sam ga dobio 1991, ali mi je mama rekla da ”ipak neću dobiti Lessieja, nego malog bracu”. To mi se činilo kao veliko razočaranje, jer sam stalno gledao filmove o Lessieju, u susjedstvu ga nije imao nitko, dok je brata imala svaka druga budala koju sam poznavao. Srećom, ajde, isplatilo se.
Na svijet je stigao Dario, iako sam ja htio da ga barem zovemo Lessie, u spomen na mog nesuđenog psa.
Tako sam ja ostao zakinut za pseću ljubav, uvijek govorio da više volim mačke, jer na njih sam bio naučen, a pse mi je samo bilo lijepo vidjeti onako na Lungo mare. Nisam imao pretjeranu želju posjedovati psa. Čak moram priznati da sam ih se i bojao.
Ne znam što mi je zavrtilo u glavi jednog dana da želim psa. Možda to da sam razmišljao o ljudima, i kako ih je malo s kojima mogu šetati i pričati o temama koje me ispunjavaju. Možda i to da jednostavno u svakom trenutku želim nekoga uz sebe tko me ne pita previše, nego me razumije.
Pala je odluka da sam sebi za diplomu poklonim psa. Oduvijek mi se sviđao taj mali, smiješni, klempavi blesonja, koji je u svakom drugom crtiću, onaj koji liči na totalnu flegma ljenčinu, a dugačak je toliko da izgleda kao autobus. Kako sada otkriti koja je to vrsta? Što upisati u Google? Klemponja?
Nakon pretrage shvatio sam da se ta vrsta zove Basset hound. Sati provedeni na internetu odveli su me do Varaždina gdje je i uzgajivač pasa te vrste. Na njegovoj stranici bile su slike pasa koji se prodaju, ja sam odabrao svoga i uplatio akontaciju. Čovjek mi ga je htio poslati busom. Rekoh mu da ja svog psa ne dam nikome i da dolazim po njega. Već sam imao broj njegove tetovaže i sve ostalo što je potrebno da ga preuzmem kada dođem gore. Kada sam došao tamo, hrpa psića nahrupila je van iz te kućice. Prvi je do mene doplazio jedan mali, najmanji od njih, sa najljepšim očima na svijetu. Njegova braća navalila su van do mreže kojom su bili ograđeni, i skakali po tom malom sirotanu i kao da su svi vikali: ”mene uzmi, mene uzmi”. Onaj koji je bio ”moj”, rezervirani, bio je najveći, najjači, i čak me je poprilično nemilosrdno gricnuo. Nije mi se svidio, iako je bio najljepši na fotografijama.
Kažem ja gazdi:
-ne želim ovog psa. Ne odgovaramo si.
-gospodine, ali već imate broj njegove tetovaže, njega ste rezervirali
-ne uzeti ću ovog malog, sa najviše bijele boje
-gospodine, ne budite smiješni. Nećete fulati sa ovim kojega ste rezervirali, vjerujte mi. On se prvi izlegao, on je ”alfa”.
– volim Alfa automobile, ali ovaj alfa mi ne odgovara. Mali ide doma sa mnom.
-dobro, ako baš inzistirate.
Skužio je da sam spreman otići doma bez psa ako ne bude po mom. Pa je popustio.
To je bio prvi susret mene i Giovannija. Psa koji je u nekoliko mjeseci postao prava zvijezda. Najprije u susjedstvu, a onda i u javnosti, jer je sa mnom pozirao za kalendar ”Riječki dečki”, legendarni kalendar koji se prodaje u humanitarne svrhe u doba zimskih ferija i velika je čast biti dio tog kalendara, jer to ti je priznanje da si ”nešto postigao u gradu na Rječini”. Mene praktički i nisu zamjećivali na kalendaru, jer je moj mali klempavi pozer namjestio svoj tužni pogled na koji padaju svi koji ga vide. Ja sam samo tražio da se pojavimo u mjesecu aprilu, pa kada ljudi okrenu kalendar na prvi april, da im se pojavi moja slika, jer meni je još uvijek ravno prvoaprilskoj šali da moja slika nekome visi na zidu.
Tako sam ja tek posljednje dvije godine saznao što znači ”pseća ljubav”. To stvorenje ne traži ništa od tebe. Samo da se poigraš s njim, i njegov rep radi kao stražnji brisač na automobilu. Veseli ti se onako kako ti se nijedna osoba nikada nije veselila ni neće. Osjeća kako se ti osjećaš.
Imao je tek nekoliko mjeseci kada sam ga vodio u šetnju u jedne vrtove iza kuće. Imao sam teško razdoblje u životu, sjeo sam na neke stepenice i blejao nezainteresirano u daljinu, sa mislima tko zna gdje. Giovannija sam pustio da trčkara naokolo. Popeo se po tim stepenicama, stao iza mene i zabacio šape oko moga vrata. Zagrlio me i kao da mi je rekao- stari, sve će biti u redu.
Kako me samo kupio s tim!
Nekoliko dana nakon toga, šetali smo šumom. Valjda kilometrima naokolo nije bilo nikoga, pa sam onako srčano prdnuo: PRRRRRR! A Giovanni je to samo ponovio za mnom. PRRRRRRRRR!!!!Prasnuo sam u smijeh, i ovog puta ja zagrlio njega. Moj prasac jednostavno zna kako osvajati!
A vi, drage čitateljice i čitatelji, samo mazite i pazite svoje ljubimce, ma koje god vrste oni bili. Jer- oni su uvijek tu, možda ne pričaju, ali neki put svojim postupcima daju nam do znanja da vrijede puno više od ljudi!
PS- na području Matulja prije 15-ak dana dječici se izgubio njihov voljeni trobojni bigl koji se odaziva na ima Tipsi, pa ako vidite zalutalo kuče, budite ljudi i nazovite na broj njihovog tate: 0912047005
Do sljedećeg četvrtka,
Vau-vau i mijau- mijau svima!
Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
