Ne bi vjerovali gdje pišem ovu kolumnu. S kompjuterom na koljenima, sjedim u publici i slušam tonsku probu ovogodišnjeg MIK-a. Primoran sam nositi to čudo elektronike sa sobom, jer zadnjih dana niti jedem, niti spavam, a najmanje sam doma. Naime, počeo je tko zna koji po redu MIK- Melodije Istre i Kvarnera, jedini putujući festival u Hrvata, i najveći festival našeg podneblja, festival saogromnom tradicijom.
Kada u našem kraju nekoj nonici ili noniću odgovaraš na pitanja:
-a čigov si ti?
-od mami i tati
Sljedeće pitanje je:
-a ča delaš?
– ja san van muzičar
A onda slijedi:
– bravo. A si bil na MIK-e?
To je dakle ispit koji moraš proći. Ako si bio na MIK-u, onda si priznati glazbenik. Ako nisi, ne šljive te 5%. Ima tu ponešto istine. Na MIK-u su pjevala najveća imena u povijesti čakavske glazbe, a i šire. S godinama su tu pristizali eminentni glazbenici sa naše scene i uvijek se rado vraćaju. Zašto?
Zato što je MIK na prvom redu jedno predivno druženje, turneja, i jedan miks našeg divnog kraja isprepletenog sa našom pjesmom. Mnogi glazbenici mogu samo sanjati da svaki dan nastupaju u drugom gradu-a MIK im to omogućuje.
Ja sam dijete koje je odraslo uz MIK. Dok sam kao klinac razvlačio harmoniku, jedva sam čekao mjesec lipanj i novih dvadesetak pjesama koje ću ”skidati” sljedećih mjeseci. Tamo negdje 1993 MIK je ponovno počeo djelovati, i onda se dogodio onaj ”boom” ča-vala, iz kojega je iznjedrio i Alen Vitasović koji je nekoliko godina bio najpoznatiji i najuspješniji pjevač države.
Nekoliko godina kasnije, 1999., imao sam tek 15 godina, doživio sam svoj prvi MIK da stojim na pozornici. Šajeta je uzeo naš band ”Faloti” sa sobom, snimili smo duet i bili drugi u ukupnom poretku, a meni je najdraža bila nagrada za scenski nastup jer smo mi klinci najviše pridonijeli tome, farbajući kosu u razne boje, skačući po bini i dajući onu mladenačku energiju na koju nitko nije ostajao imun.
Bio je to moj prvi susret sa velikim zvijezdama, pa samo zamislite kako je imati 15 godina, a Mladen Grdović ti daje svoj novi Mercedes SLK kabrio, da ga điraš ispred hotela prva-rikverc-prva-rikverc i tako unedogled, dok ti Vitasović priča sve dogodovštine iz karijere, a ti se diviš kako njih sve žene jednostavnoobožavaju čim se pojave. I upijaš kao spužva. S tim ljudima svaki dan piješ bevandu, pjevaš u busu i putuješ.
Već te godine krenula je ljubav prema hostesama koje su nezaobilazni dio tima, frizerkama koje bi nas uređivale za nastup i uživale da na našim glavama treniraju sve boje i kombinacije iz najluđih snova, a mi smo, gdje god bi stigli vadili gitaru i pjevali. Događale su se tu velike ljubavi, kratke, ali slatke. Zamislite kako li je samo bezveze nakon toga vratiti se najesen u školu u svakodnevicu.
Godinu poslije, nastupili smo samostalno sa pjesmom ”Imel san 16 let” koja je moj prvi veliki hit u životu. Turneja koja je slijedila nakon toga vjerujem da mi je do dana današnjeg ulila svo ono samopouzadnje potrebno za preživljavanje u okrutnom glazbenom biznisu.
Nakon toga uslijedili su Koktelsi, koji su priča za sebe i sa kojima sam ostvario najluđe dječačke snove, međutim, nikada nismo otišli na MIK. Zašto? Od straha, da kada skočimo u zrak, ne slomimo pozornicu i da none u prvim redovima ne dožive srčani udar kada vide našu obleku.
Moram priznati, falio mi je MIK, svi ti kolege muzičari, svi ljudi i cijela ta atmosfera. Pa sam ove godine zajedno sa mojim kolegom i velikim prijateljem Fredijem iz MTZ-a ( matujska tvornica zvuka) napisao pjesmu ” Čovek otrok je zavavek”. Pjesmu koja je priča nonića i unuka. A tko bi bio bolji u ulozi nonota od Duška Jeličića- Duleta, oca ča-vala, oca Balinjerade, čovjeka koji je zaštitno lice Opatije i našega kraja, i mlade zvijezde u dolasku, Antonia Krištofića, koji je, doslovno, osvojio sve dječje festivale koje je mogao osvojiti, po nekoliko puta?
Meni kao autoru velika je čast raditi sa Duletom, jer ga, osim kao glazbenika, još više poštujem kao čovjeka, koji je rijedak primjer poštenja, dobrote i one naše tipične primorske ”mekoće”, koji se valjda nikome u životu nije zamjerio i vole ga svi- i djeca, i mladi, i stari. On je jednostavno- živuća legenda. Dule je ogroman čovjek od skoro dva metra, a kad mu date ruku, vaša 3 dlana stanu u njegovu šapetinu. Nije on samo velik izgledom, još je veći dušom i srcem. Da vas malo uputim u priču- mislim da je Dule vodeći u poretku što se tiče nastupa na humanitarnim koncertima. Iskreno, mislim da godišnje odradi više humanitaraca od svih nas zajedno.
To je čovjek koji, kada dobije novčanu nagradu, daje je u humanitarne svrhe.
Nedavno mi je na kavi rekao:
-ćo, dobil san nagradu za životno djelo od Grada Opatije.
-bravo, Dule, ča su ti dali?
-20 000 kn.
-genijalno, na ča ćeš ih potrošit?
-donirat ću ih, neću ih zet. Nekemu rabi više nego mene.
Moj komentar bio je – ”ti nisi normalan”, a isto tako i svih drugih koji su čuli tu priču. Ali on je jednostavno takav. Čovjek kojega vidite u njegovom legendarnom crvenom stojadinu na cesti, kojemu ne pada na pamet da ga zamijeni za neko novije vozilo, donira novce onima kojima je to potrebnije. Sa kojima može kupiti vjerojatno 10 onakvih stojadina. To je Dule. A ovo je samo jedan od primjera.
Kaže mi Dule da nikada nije pobjedio na MIK-u, u nijednom gradu čak. Nekidan se i to promijenilo. Domaća, opatijska publika nagradila je sav trud i Dule i Antonio su doslovce ”pomeli konkurenciju”. Kada smo, dan nakon, bili drugi u Svetom Petru u šumi, shvatili smo da ovo više nije šala i da smo vodeći u poretku. Publika je prepoznala i osjetila iskrenost pjesme, i izvedbu prožetu emocijama. Ljudi mi se javljaju i pišu kako im mami suze na oči, a meni nema većeg priznanja od toga kada znam da je publika osjetila sve ono što kao autor želiš reći.
Svakim danom smišljamo nove detalje, pa je jučer Dule pred pozornicu došao na Vespi, baš kao i u pjesmi. Obožavam pratiti reakciju ljudi i osmijehe na licima kada vidim da smo pogodili bit.
Duh MIK-a ponovno je zavladao Istrom i Primorjem. Međutim, ima i onih kojima MIK nije samo pjesma, druženje i zabava. Ima onih koji pošto-poto žele pobijediti, jer valjda je bitniji kristalni kipić na polici na zidu od svega ostalog, pa sa sobom dovlače buseve navijača koji se doslovce trgaju za glasačke listiće i ponašaju kao neandertalci. Pravi skandal izbio je nekidan kada jedna hostesa jednom od pripadnika ”navijačke skupine” nije dala glasački listić, pa je ovaj ustao i prijetio joj. Divno. Kao i onih par divljaka koji su sada na Euru bacali baklje na teren, da je sve nas ostale Hrvate bilo sram što nas cijeli svijet sada karakterizira kao divljake.
Ja vam sada čekam baklje na MIK-u, čudi me da to još nije krenulo.
Eto, tako da vam sada na MIK-u vlada tijesna borba za prvo mjesto između navijačke skupine ”Klape Sol” sa Paga, i naših Duleta i Antonia, kojima ne pada na pamet organizirati buseve navijača da ih dođu bodriti, jer njima to ne treba. Ljudi osjećaju ono što je iskreno i pravo, i zamislite, ima ih jako puno u svakome gradu. Zato ja ne brinem o poretku, jer uvijek kažem da Netko tamo gore sve vidi. A organizirano glasovanje niti je u duhu Istre i Primorja, niti je u duhu MIK-a. MIK nikada nije bio polica sa kristalnim kipićima na kojima piše ”prvo mjesto”. MIK nikada nije bio niti će biti nogometni stadion. MIK nikada nije bio nadmetanje. MIK su divne uspomene koje svi rado nosimo u svojim srcima. MIK je pjesma. MIK su nova prijateljstva. MIK je ljubav prema svome kraju, prema našem ”ČA” , i prema ljudskosti, koje još uvijek, hvala Bogu ima. A na kraju- uvijek pobjedi pjesma!
[youtube szv01hw0irY]
Vidimo se sutra na MIK-u u Rijeci!
P.S. ja jako vjerujem da ćete ”demokratski” zaokružiti broj 10. : )
Živjeli vi meni, i raspjevani bili cijeloga ljeta!
Mauro
pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
