Maurovizija: Riječanke i Riječani

507

Dakle, najveći postotak njih izjavio je da vrišti i uživa u tome, njih malo manje tu i tamo ispusti poneki glasić, a ostatak ili glumata ili čita Mauroviziju dok on ne siđe sa nje. U jednom od sljedećih brojeva Maurovizije objaviti ćemo i najzanimljiviju priču jedne naše vrištačice, koja će za to biti i nagrađena knjigom Maurovizija i mojim prvim solo cd-om čim izađu, a trebali bi ubrzo. I ja joj želim da nagradu dobije što prije, jer zbog toga u zadnje vrijeme apsolutno nemam života.

Kako su nam prošli tjedan na repertoaru bile vrištačice, ovog tjedna bazirati ćemo se isključivo na Riječanke, ali i Riječane, dakle, žitelje našeg najdražeg grada. Po čemu smo to mi tako posebni, i kako bi nas okarakterizirali ljudi koji nisu odavde?
Riječani su, usudim se reći, najliberalnija ekipa u Hrvatskoj. Tu stvarno ima svega, a rijetko kad čut ćeš da se dogodio eksces zato jer je nekom ”tata cigan, a mama crnkinja”, što za neke druge gradove nažalost, ne možemo reći. Ovdje se itekako osjeća ona okrenutost prema zapadu i utjecaj kultura iz starih vremena. U ovom gradu je dobrodošao svatko tko će prihvatiti neke naše sitne navike. Veći problem je u tome što mi nemamo svoje ”ja” nego se uvijek, ponekad previše, prilagodimo drugima, pa je vrlo moguće da nakon mjesec dana što je npr. Bosanac došao u Rijeku, ne priča on po riječki, nego Riječanin po bosanski.
Nemamo ono zajedništvo koje je specifično za neke druge gradove u Hr, ali baš zato i jesmo liberalni. Sjećate se gay pridea u Splitu, kada su tu šarenu ekipu gađali kamenjem? Jedan moj frend je izjavio da bi se ovdje dva pedera mogla i naguziti ispred Robne kuće Ri, a mi bi, prolazeći kraj njih, začuđeno pogledali, i… otišli dalje, pomisleći- Bože, koji čudaci, ali što sad, njima se baš sad, baš tu, to radilo.
Takvi smo mi. Jebe nam se za ostale, dok se nas ne dira.

Specifični smo i po nekim poštapalicama kojih, najčešće nismo svjesni, a najdraža mi je ona kada nam netko nešto priča, a mi, kao potvrdu da ga slušamo kažemo: ”šta daaa?” ( ovo daaa, se mora nategnuti onako, kao kad Talijani postavljaju pitanja, to ”a” se više pjeva nego priča). Tada sugovornik, koji nije iz ovog grada, ponavlja što je već rekao, jer misli da ga nisi čuo. Presmiješno.
Kada nas negdje pitaju otkuda smo, mi kažemo: ”iz Rijekeeee” ( obratite pažnju kako pjevamo ovo zadnje ”e” ). Ispast će da smo mi riječani i pjevači na kraju.
No dobro, kada smo nas ukratko opisali karakterno, da pogledamo malo kako izgledamo kada nas se promatra nekim drugim očima!

Ajmo malo sjesti na Korzo i proučimo situaciju!

Moj najdraži hobi je promatranje ljudi dok negdje sjedim i pijem kavu. Kao i uvijek, najdraže mi je to raditi sa najboljim prijateljima, pa mi se i ovoga puta pridružila Jana koja je došla iz Ljubljane, željna pulsa svoga grada, a i svježih tračeva koje propušta dok je gore. Ako želite promatrati ljude na Korzu, Mali caffe je idealno mjesto za to. Ona pozicija kada sjedneš na onu kožom obučenu klupu trebala bi imati svoju pretplatu koliko je dobra. Na ”nišanu” imaš cijelu terasu ispred sebe i Korzo lijevo i desno, ulazak u Robnu kuću Ri i jednostavno rečeno- dva oka su ti premalo.
Naravno, uz početnu fazu komentiranja obleke ljudi, počinjemo komentirati i kako netko hoda. Netko se drži uspravno, netko ravno, netko baca nogu ovako, netko ondako. Humor. U tom trenutku pomišljam kako li se tek netko smije ako slučajno mene promatra dok hodam Korzom, jer to je tek pravi humor- svoj hod nasljedio sam od mame, i mislim da je to najbolje usporediti sa hodom patkice- dupe na van i ajmo!
Također, taj dan ne bih htio da netko komentira moj izgled jer sam se par dana prije tako ispekao na suncu na momačko-djevojačkoj mojih prijatalja, da sam samog sebe nazvao Hans. Kao njemački turist kada već prvog dana pretjera na suncu. Ali, pošto sam se sakrio iza sunčanih naočala, s guštom sam dalje promatrao i komentirao situaciju.
Jana i ja shvatili smo da Rijeka ima puno više lijepih žena nego muškaraca. Ne znam što se točno dogodilo nama muškima, ali vjerojatno su BAŠ TAJ DAN zgodniji primjerci našeg roda imali pametnijeg posla.

Nakon hoda, vanjštine, obleke počeli smo promatrati kako neka osoba zrači. Tko to ima ”ono nešto”. Da li netko već na prvu djeluje onako, karizmatično. Jana je, naravno, ugledala pravu karizmu- sitnog čovjeka koji je pičio Korzom ubrzanim koračićima, onako totalno blentavo, lajao na mobitel i smijao se od srca. Majica strogo pospremljena u traperice, cipele kao da je sa jedrilice upravo izašao. Ali on je sretan. Meni izgleda kao neki šaner iz sredine 90-ih. Ne možeš, a da se ne nasmiješ kako taj lik zrači.
Priča Jana o fascinaciji o tom čovječuljku, priča li ga, priča, a ispred mene nekoliko stolova sjedi prekrasna plavuša. Ugledah je krajičkom desnog oka. Ne ona tipična, istjunirana plavuša sa maltezerom. Ne takva. Onako uglađena, fina. Zrači nekom posebnom energijom, damskom. Onom koja se danas rijetko osjeća i žene su je nekako izgubile. Ima onu profinjenost Talijanki, oblekom je opet moderna, ali tako zna nositi samu sebe u toj odjeći. Odiše energijom onih starih glumica iz filmova iz 60-ih. Skriva se iza velikih naočala i okrenuta mi je nekako bočno pa ne mogu vidjeti lice, ali Jani stalno ponavljam- evo, ova osoba ima ”ono nešto”. Izgleda kao glumica. Nije kao ostale na Korzu. Ima otkrivena ramena pa joj možeš vidjeti finu kožu, a i kosu mora da je oprala maloprije. Skoro pa je do tu mogu namirisati.
Jana: Staraj , opet piliš po tom svom , lijepa je, brate mili, ali…
Mauro: šta ali, čovječe, izgleda kao da je izašla iz nekog ”La vita e bella” filma
Jana: joooj, opet si zapeo u tim svojim starim vremenima. Žena izgleda sasvim normalno, i nije retro!
Mauro: Ne možda oblekom, ali stavom i ženstvenošću da, o tome ti pričam!
Jana: kako stavom možeš bit retro?
Mauro: lako. Evo gledaj kako. Kao nekad, da, kada su žene bile dame, a muškarci gospoda. Ova zrači baš tako!
Jana: tko zna, možda baš sluša techno i bombonira se ecstasyjem
Mauro: ma šta ti je! Ta u životu to nije probala! Već je mogu vidjeti na Vespi kako se fura uz obalu nekog malog talijanskog gradića
Jana: da, da, i onda jede paštu u nekom malom restoranu uz more, i onda joj ti ulaziš u kadar tako muževan, izlazeći iz jurećeg kabrioleta i ona pada, zar ne, Staraj?
Mauro: fak ju, Jana. Ja ovu ženu moram imati u novom spotu! Ja joj to sad idem reć! Moram! To će biti pravi uradak, samo ona će biti u kadru, tko šljivi mene. Idem!
Jana: sjedni ovamo, glupane, pogledaj se kako si spečen. Ko prepečenac. Dvopek. Hans.
Mauro: imaš pravo. Ne mogu izgledati kao njemački turista dok se obraćam ovako finoj dami. Ali kažem ti da je romantik u duši i da brije na finjak! I paštu voli. I Vespu. Garant!
Jana: a gle onu tamo kraj McDonalds’a…

( i tako se priča nastavlja, mi komentiramo sve što prolazi, a ja čekam da moja Marylin Monroe skine naočale da vidim kakve li se oči kriju ispod tih stakala, jer kažu, u očima sve vidiš… )

Do sljedećeg četvrtka, promatrajte i komentirajte naše sugrađane… ima divnih primjeraka!

Mauro

Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr

Komentari