Pomorac sam majko, na bijelome brodu,
Pomorac sam majko, u modrome grobu,
davno je pjevalo Atomsko sklonište. More je uvijek isto, i ne mijenja se. Koliko god ga mi zagađivali i dalje se bori. Njegova snaga je nešto što nam ukazuje da smo manji od makova zrna. More nas hrani, kažu mnoge klapske pjesme. Klape su vraški u pravu. More u zadnje vrijeme hrani sve više i više hrvatskih obitelji. Kako to? Jednostavno- tako. Svi odlaze. Ako još nisu otišli, planiraju. Koga god sretnem posljednjih mjeseci i pitam ga što ima novog, kaže: ”čekam brod”. Na prste jedne ruke mogu nabrojati ljude s kojima sam blizak, a koji nisu položili ono čudo od cca 5000 kn koje je potrebno da se ukrcaš na brod. Zanimanje? Nebitno, raditi će bilo što, samo da doma ne zuje u plafon. Situacija je i više nego alarmantna, jer se pitam da li ću za koji mjesec imati s kim popiti kavu. Svi oni koji su imalo poduzetni, koji ne misle životariti iz dana u dan, već su spremili kofere. Moj blizak prijatelj dao je otkaz u firmi da bi otišao na brod jer ovdje jednostavno ne može skrpati kraj sa krajem, Sanja je krenula put Kanade i Bogu hvala, dobro se snašla, jedna je u Švicarskoj, Luce je u Norveškoj i uči jebeni norveški jezik, cura mi kaže da će u Kanadu čim završi faks vidjeti kako to sve vani izgleda, a ni sam ne znam koliko njih ”čeka”, ” čeka da ih se pozove i da odu. Svi mi pričaju o ”posloženosti” života vani i potpuno mi je jasno da se i najvećim individualcima itekako svidi kada osjete trunčicu sigurnosti i jako brzo se prepuste. I ne pada im napamet da se ovdje vraćaju.
Kako je brod sada ”in”, ja sam svoju promociju knjige i cd-a napravio upravo na brodu. Kada su me ljudi pitali – gdje ćeš pjevati?
– još ne znam. Ali čekam.
– što čekaš?
– Brod.
Na brodu sa registarskom oznakom Ri-28. Da sve bude u stilu.
Moj najbolji prijatelj i usput imenjak, nekidan je po prvi put otišao na brod. Nakon mjeseci i mjeseci slanja molbi, odlaska na razgovore, nerviranja i rada na kojekakvim mjestima samo da ne sjedi doma, eto, i on je dočekao svojih pet minuta. U petak su mu javili da rano ujutro u utorak kreće avion iz Zagreba. Presjesti će 4 aviona, a ide na Antarktik. Ni manje ni više, Antarktik.
Javio mi je to rano ujutro, a mene je začudila moja reakcija- ona mješavina osjećaja kada ne znaš da li bi bio sretan ili tužan ko pas. Kao grom iz vedra neba došla je vijest da odlazi čovjek s kojim brat i ja svakodnevno pijemo kavu, koji nam stvarno dođe kao treći brat i pitamo se kako li će sada funkcionirati naša blesava mini-zajednica kada njega nema? On je poveznica cijelog našeg društva, kod njega se održavaju pijanke, kod njega se trenira, kod njega sve počinje i završava. Kakva li praznina nastaje u našim životima!
Sretan si, naravno, zbog prijatelja koji je jedva čekao dobiti takav posao, ali svjestan si da jedno razdoblje života jednostavno prestaje. Nije to- otići će na par mjeseci, pa par mjeseci biti doma. To je mijenjanje životnih navika iz temelja. Ljudi se jako brzo prilagode novom načinu života, jer su na to primorani. Naravno da odmah planiramo kako ćemo što luđe provesti taj oproštajni vikend, okupiti cijelu ekipu i ispratiti ga dostojanstveno. On nam čak dozvoljava da ga tih zadnjih par dana zovemo nadimkom kojega nam je odavno zabranio. Sada se ne buni. Vidim mu istu onu mješavinu osjećaja u očima.
Dva dana prije njegovog odlaska u Bijeli svijet, cugamo i radimo budale od sebe na najjače. Điramo onuda gdje najčešće provodimo vrijeme. U jednom trenutku- svi plačemo poput male djece. Plačemo iz dubine duše, iznenadivši sami sebe, jer još nikada nismo plakali jedni pred drugima. Nakon jako puno vremena plačem kao dijete, ne prestajem.Stvarno nisam lik koji često plače. Izrazim sve svoje osjećaje kroz pjesmu, kroz pisanje. Tako ja to valjda ”izbacujem” iz sebe. Onda kontam koliko me sve ovo pogađa. Mislima mi prolazi kompletna situacija u kojoj se svi skupa nalazimo, proklinjem državu, sistem, sve odreda, jer nitko, ali baš nitko od nas ne zna što mu sutra nosi. Odavno je nestalo ono vrijeme u kojem su živjeli naši roditelji kada si se zaposlio i bio bez brige. Toga više nema. Kroz glavu mi prolaze stihovi Ede Maajke:
”Kad dođem do kraja
I ne mogu više
Gledat ovaj truli sistem
Kako me siše
Uzet’ ću zastavu
Krenut’ na kordone
Tražit ‘ ću promjenu
I pjevat parole… ”
[youtube cJ9jzGbgkZc]
Pitam se da li sam ja posljednja budala koji ovaj svijet gleda onako romantično, da će biti bolje? Sam sebi idem na živce kada pišem ove retke koje ćete vi čitati, a nisu baš ispunjeni teškom pozitivom, nije to moj stil, niti izražavanja, niti života. Ja sam taj koji uvijek promovira pozitivnu misao, gledanje svijeta kroz ružičaste naočale, ja STVARNO još uvijek vjerujem da sami pletemo svoju sudbinu! Pa zar je moja sudbina stvarno takva da će mi svi prijatelji otići, ploviti, raditi u inozemstvu, zar sam ja jedina budala koja koja će ovdje životariti iz mjeseca u mjesec? Očito da. Opet, ja nisam lik koji životari, volim biti borac, a ne bavim se baš zavidnim poslom, tu isto ne cvjetaju ruže. Ali ne cvjetaju nigdje na svijetu, tako ja mislim! Onako ti je kako se sam izboriš da ti bude. Ali ne. Čarobna riječ: ”Brod”. Brod, brod, brod. Čak mnogo mojih kolega odlazi svirati na brodove, a moram priznati da je to i moj ”back-up plan” ako stvarno sve ode u kurac.
I tako ja, kao jedan 29-godišnjak, u naponu životne snage, svjestan da imam godine kada moram učiniti najviše, samo ispraćujem svoje prijatelje. Svima kažem – znaš da sigurno nije vani tako bajno kao što kažu. Znaš, vani nećeš piti kavu kada god poželiš, nećeš se u 5 min spustiti do Lungo mare, i nećeš stolni tenis metar od mora u 10, u 11 popiti kavicu, a u podne nastaviti s poslom. Roštilj nedjeljom? Opijanje u ”tužni utorak”? To su one stvari koje NITI JEDNI NOVCI ne mogu platiti. Tu se ja osjećam bogato, vidite. Proklinjem materijalno, to što nam je u naše glave toliko isprogramirano da drukčije više ne znamo, proklinjem to što sam i sam zaražen tim prokletim ”materijalnim dobrima” koje mi svakodnevno oduzimaju prijatelje i vode ih tisućama kilometara daleko. Ne tješi me ni Skype, ni Facebook niti išta slično. Volim s tim ljudima dijeliti dobro i zlo svakoga dana, bez ikakve virtualne gluposti. Stvarno poželim ponekad čuvati ovce na Velebitu, ali jebiga, mislim da bi mi ih se pola razbježalo. Eventualno da sviram tim ovcama ili da im napišem ponešto. I vjerujem da će iz ove moje gorčine izletjeti neka stvarno dobra pjesma.
Pomorac. Kako vam zvuči ta riječ? Koja je prva asocijacija? Lova. Novac. Dirty money. To su uvijek dobrostojeći ljudi. I tako to danas gleda ”mali” čovjek. Nitko ne razmišlja o opasnostima tog posla i o tome da taj čovjek mjesecima ne vidi obitelj i da njegova djeca odrastaju, a on to ne gleda. Samo lova. To je jedino o čemu većina razmišlja kada čuje za to zanimanje.
Mnogi će vam reći da je jako teško kada pomorac ”siđe” sa broda, jer ogromna je promjena i njemu i obitelji. On ”ne zna” toliko vremena biti doma, a oni ” ne znaju” kako je to kad je toliko doma. Nerijetko se bračni parovi rastaju nakon više od 30 godina braka kada muž siđe sa broda, upravo zato jer se ne mogu prilagoditi jedni drugima. Divno, zar ne?
Sjećam se da sam na prvoj godini faksa planirao otići u Ameriku. I stvarno sam oduvijek želio vidjeti kako izgleda svijet van ovih okvira. Sudbina je htjela da mi krene u onom što najviše volim, pa nikada nisam otišao ”preko bare”. Sada osjećam da bi mi bilo glupo sve ovdje ostaviti i otići bilo kamo, jer ja ovdje volim biti. Volim ovu vibru, naš kraj, ove ljude, i srce me boli što smo toliko blesavi da to ne koristimo kako treba. Ali- što li je najljepši kraj na svijetu ako nema najdražih ljudi sa kojima ćeš podijeliti taj osjećaj? Apsolutno ništa.
I dalje vjerujem da će se jednom sve posložiti i biti kako treba. Kada izgubim svaku nadu, sjesti ću na prvi avion i otići tamo gdje bude reklo srce. Ili trbuh. Ne brinite, iz zadnjeg šupka svijeta i dalje ću vam pisati svakog četvrtka!
Voli vas Mauro!
pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
