Najgore od svega je što u tom odgovoru stvarno nema ni trunke preseravanja. Zbilja. Bar mi nije namjera, pa kako tko shvati. Inspiracija je doduše pojava koju je vrlo teško objasniti. Samo se stvori, odnikud, a na tebi je da li ćeš ”uhvatiti moment” ili pustiti da prođe.
Inspiracija je stara prepredenica. Zna se pojaviti noću, probuditi te, poslati ti u glavu neku melodiju reklo bi se niotkud, i ti ne možeš zaspati jer je pjevušiš. Spava ti se za puknut. Mozak radi 500 na sat. Vrtiš se u krevetu, u međuvremenu, isto tako odnikud, dolazi i tekst na melodiju. Samo se lijepi. I ti kažeš- dobro je ovo, ali previše mi se spava. Zapisat ću kad se ujutro probudim. Hoćeš klinac! Stara prepredenica te dobro zeznula- ujutro kao da je sve isparilo, nema ničega. Melodije, teksta. Nula. Zero points.
U ranim danima svoje mladosti shvatio sam što znači kemijska olovka i bilježnica kraj kreveta. To ima neprocjenjivu vrijednost. Znalo se dogoditi da otvaram bilježnicu i ideju pišem napamet, u mraku, koliko mi se spavalo. Isto tako, dogodi se da te euforično ”opere” i jednostavno pališ svjetlo i pišeš.
Koliko god mrzim užurbanost današnjeg života i ove proklete ”smart-phonove”, jer nakon više od 2 godine još uvijek nisam previše točan na tač-skrinu, donijelo je to mnogo prednosti. Softver za snimanje, pisanje, sve u jednom. Svih ideja. Momentalno radi upload na internet. Ne može biti izgubljeno ni da želiš. Iz zadnjeg šupka svijeta imaš pristup svojim idejama. Neprocjenjivo.
Nakon godina iskustva, kraj glave je i gitara, pa se momentalno sve snima, iz glave na smartfon. Zlu ne trebalo, bilježnica i kemijska su i dalje tu.
Nakon što opet odspavaš pa se probudiš, slijedi susret sa istinom- da li ono što sam snimio valja ili je totalno sranje?
Najčešće nema sredine. Dok stvaraš, većinu vremena si euforičan. Ujutro, ili si euforičan još više, ili stišćeš tipku ”delete”. Ako nečime nisam zadovoljan na prvu, najčešće to brišem, jer će mi samo ići na živce. Baj-baj.
Zašto vam ja sve ovo tupim? Jer je 7 ujutro, a već sam sat vremena budan. Sanjao sam neki čudan san i znate ono kada bi sanjali dalje, ali vas nešto tjera da se dignete i ne da vam da odsanjate do kraja? Da, to je znak da je vrijeme za pišanje. Joj, što to mrzim. Doslovce teturam do wc-a, nosi me kao da sam pijan. Prelijen sam da stojim i dižem dasku. Zato lijepo gospodski sjedam na školjku, kao da je neka puno veća nužda u pitanju. Ljepota osjećaja vlastite gajbe je neprocjenjiva. Ako sjedaš na školjku da bi pišao- to je znak da si doma. Da si opušten do pakla. Da sada na toj školjci možeš i zaspati koliko ti se spava i baš te briga. Bez opsjednutosti kako na školjci pišaju samo curice. Vrlo siguran u svoju seksualnost, zijevaš poput onih čimpanzi u džungli, koje sada isto vjerojatno spavaju.
I tada se događa- po tko zna koji put, ono što zovem ”inspiracijom sa wc-školjke”= odnikud, iz vedra neba, u glavi mi je praktički cijeli tekst pjesme. Razmišljajući o snu koji je završio prije niti minutu, nervozno slažem riječi u tekst, opet panično u strahu trčim po svoj smartfon jer mislim da će mi isto tako brzo ispariti iz glave kao što je i došlo. Fućkam melodiju paralelno sa time kako mi se tekst pojavljuje. Odjednom mi se uopće ne spava. Gitara je u rukama, i ja u 6 ujutro u pet minuta imam gotovu pjesmu. Ima li tu normalnih? Kako da ja to slikovitije od ovog objasnim? Stvarno ne znam.
Ponekad misle da zajebavam, ali ja sam stvarno hrpu stvari napisao na wc-u. Negdje sam davno čitao da čovjek na wc-u ima najveći mir, da je tu najviše sam sa sobom. Neću ulaziti u dublju filozofiju, ali očito nešto je. Bar u mom wc-u. Ili ispod teku neke čudne podzemne vode ili se događa tko zna što.
Inspiracija često nije ove prirode. Postoje neke obaveze koje moraš ispuniti,a živiš od kreative. Inspiracije nema. Hm. Nju nekada treba prizivati. Dogodi se naprimjer, srijeda navečer, ili četvrtak ujutro, imaš rok za predaju kolumne, a pojma nemaš o čemu ćeš pisati. Samo amateri bi se prestrašili te situacije! Sjedneš i vrtiš glavom što te najviše fasciniralo u prošlih sedam dana. Ili se pitaš- što bi danas ljudi htjeli pročitati? Kako se ja danas osjećam? E, onda iz svega toga jednostavno krene. Riječi kreću i ne zaustavljaju se. Piši dok ide.
Isto tako volim kada dobijem ideju koju razrađujem u glavi mjesecima. To volim uspoređivati sa onim kada meso dan prije stavite u ”pac” da se lijepo natoća kako treba. Jedini način da obrok bude slastan onako kako vi želite, da ima sve gušte i božansku aromu. Sa pjesmom, pričom, bilo čime, isto tako. Neke stvari treba pustiti da jednostavno dozrenu. Onda opet loviš moment i loviš Nju. Inspiraciju. Kada te potrefi, najčešće je opet gotovo u 15 minuta.
Mislim da je najveća paranoja bilo kojeg umjetnika sljedeća- što ako jednom inspiracija nestane zauvijek? Što ako ne budem dobar kao prije?
Koliko puta samo to prođe kroz glavu. Uvijek, naravno, nastojiš biti bolji, natječeš se sa samim sobom. Dosežeš limite. Kada misliš da si napravio najbolju stvar na svijetu, tada poželiš još bolju. Probijaš te limite koje si postavio. Shvatiš da nema kraja.
Trenuci poput ovog danas ujutro daju ti do znanja da tu nema zakona. Da inspiracija nije nestala, da joj nekad moraš dati malo vremena. Prema njoj se moraš odnositi sa velikim poštovanjem. Ja je nikada je ne omalovažavam i ne zloupotrebljavam. Dogodi se da mjesecima ne napišem pjesmu. A onda ih izbacujem iz sebe za 3 albuma. Tako to ide. Jučer navečer bio sam preumoran da bih pisao kolumnu, i razmišljao sam da pišem o posve drugoj temi. Kao, probudit ću se ranije pa ću je poslati u zadnji čas, kao što često radim. Nisam sumnjao u inspiraciju jer tema mi se provlačila glavom zadnjih dana. Bio sam poprilično miran. I vidite što ta Prasica od Inspiracije napravi? Probudi te, neočekivano ti zvizne šamar, tema se u trenutku promjeni, a tvoja kolumna je upravo gotova?
Milina.
Šaljem vam inspirativni pozdrav!
Mauro
pišite Mauru na maurovizija@teklic.hr
