Ponekad kad se sjetim nekih scena iz svog života, kažem sam sebi da sam poprilično retardiran. I nasmijem se sam sebi. U biti, totalno je super nasmijati se sam sebi. Nije bitno da li si u društvu ili si sam doma. Ja to često radim, da li u tišini noći dok se u krevetu okrećem i ne mogu zaspati, da li kad šećem Korzom pa me ljudi možda i čudno pogledaju, ili, redovito, dok vozim, pa oni koji idu s druge strane mogu pomisliti- koji je klinac ovom tipu? U biti, kad razmislim, u vožnji se svega ljudi od mene mogu nagledati- pjevanje, lupanje po volanu u ritmu muzike ( za ples), mahanje rukama gore-dole ( isto u nekom ritmu), krivljenje facom dok svira neki dobar solo i glumljenje rukom kao da ga sviram, pa sve do pičkaranja na najjače uz neizostavni detalj da je redovito prozor otvoren i podosta riskiram da mi netko ne da pošteno po pičci.
Posebno se smijem sam sa sobom kad se samodopadno divim ”svom visočanstvu” na nekoj zlobi. Primjerice, prije nekoliko godina, svojeg najboljeg prijatelja sam nazvao ”Pedoć” jer je on stalno govorio ”some jedan”. Ja sam mu rekao da ako sam ja som, da je on pedoć, i to je bilo to. Godinama smo ga tako zvali, dok nije nedavno skroz-naskroz popizdio i rekao da će naše prijateljstvo prestati i druženja se razrijediti ako odmah ne prestanemo, jer se nadimak raširio od Vardara pa do Triglava. I naravno, prestali smo. Teškom mukom. Ali…znam ponekad ( doduše rijetko) šetati psa njegovom ulicom, ugledam njegovu kuću, sjetim se njegove pojave, i nadimka ”Pedoć” i pucam od smijeha kao kreten, nakon toliko vremena. Eto, zato ja nisam baš najnormalnija osoba koju možete sresti. Sretno dijete.
Eh, kad bi samo to kod mene bilo nenormalno. Ima tu još mnogo toga. U biti, mislim da svatko od nas ima cijeli popis tih gluposti, ali je ljudima to bed govoriti na glas. Meni nije, i u tome je razlika. Nekidan sam malo razmišljao kakve me žene privlače. Otišao sam debelo u povijest. Skužio sam da neke cure koje su mi se sviđale u osnovnoj imaju itekakve sličnosti sa nekima iz ovih vremena. Crte lica, pokret, nešto, ne znam. Možda sam jednostavno previše čitao Freuda. Otišao sam korak dalje i pitao se dokle se ja svega toga mogu sjetiti, otkuda ja vučem sve zajedno? Tada zaključih da me vrlo često privlače osobe koje su na pozornici. I to ne otkad sam ja na pozornici. Oduvijek. Dakle, bilo je to jače od mene. Čak ih ne moram vidjeti na pozornici, osjetim da se nečim bave. Kasnije se to sve otkrije pa se sam sebi ne mogu načuditi. Prva moja simpatija koje se mogu sjetiti bila je Doris Dragović. Bila je, mislim, 1987, i ona je pobjedila na natjecanju za Eurosong. Sjećam se da sam stalno slušao ”Željo moja, tugo moja”. Tata je, očito, skužio moju simpatiju prema Doris, pa je kod dućana otrgnuo plakat nakon što se održao njen koncert negdje u našoj blizini, i donio mi ga doma. Ogromni plakat na Doris Dragović! Ona je na sebi imala neki bijeli veo, velikim slovima je pisalo ” nova ploča i kazeta u prodaji”, Jugoton- Tužna je noć.
Ćale je taj plakat zakeljio na ormar u kojem je držao alat i taj plakat stoji tamo dan-danas, doduše, fali pola Doris, ali ne da se ona do kraja. Žilava je ona. Kad sam malo odrastao, sa svojim prvim bandom ”Faloti” nastupao sam na Lovranskoj ribarskoj fešti, kao predgrupa Doris. Bila je to 1998, dakle, imao sam 14 godina. I još uvijek balav, gledao sam u tu Doris koja je kao zvijezda došla barkom i moram priznati da sam i onda pomislio kako je lijepa i kako ima ”to nešto”.
Vratimo se mi malo opet u te 80-e. Ljubavna veza između mene i Doris trajala je pune 3 godine, točnije, do onog trenutka kada je na pozornicu natjecanja pjesme za Euroviziju kročila kovrčava plavuša u narančastoj haljini imenom Tajči. Dakle, te 3 minute potpuno su zaokupile moju dječju, tada još neiskvarenu maštu i ja sam se momentalno zaljubio u nju. Kao da je meni pjevala ”Hajde da ludujemo ove noći”. U roku par sati stvorila je totalnu euforiju, ne samo u mojoj glavi, nego u cijeloj bivšoj državi i postala zvijezda broj 1. Teško je to danas zamisliti. Bilo je to vrijeme kada si na tv-u imao svega par programa, a pjesme na festivalima bile su daleko kvalitetnije i nisu imale tako kratak rok trajanja kao danas. Sve novine pisale su o Tajči, a ja sam sramežljivo blejao u te članke, nekako radije nego u do tada nezamjenjivi Mikijev Almanah i Mikijev zabavnik. Naravno, skrivao sam da mi se sviđa i mislim da je to bio moj prvi svjesni dodir sa zaljubljenošću, jer ljubav sa Doris je naspram ovom bila dječja igra.
Današnju temu započeo sam time kako se često smijem sam sa sobom, i danas kad se sjetim jednog detalja, onoga da sam uzeo noninu ”Arenu” u kojoj je Tajči bila na nekoliko strana, pokrio se dekom i ljubio je ispod deke ”da nas nitko ne vidi”, još uvijek u meni izaziva smijeh i čini me sretnim ta iskrena, dječačka neiskvarenost tog trenutka. Mislim da je to prvi put da sam se ljubio. Nije bitno kako. Tajči i ja smo se ljubili. Kao djetetu nije ti jasno zašto ti se ona toliko sviđa, ali svjestan si da joj gledaš u noge uz koje se pripija ona narančasta minica, a njene oči su toliko sjajile da si se morao zaljubiti u nju.
Novogodišnji program krasio je dokumentarac o Tajči. Da mi je danas to pogledati. Prikaz kako Tajči ide na gažu. Kako snima spot. Kako djeli autograme. Koliko mi je sada samo jasno kako su mi se pod kožu uvlačile sve te stvari. Koliko su mi samo ušima odzvanjale melodije koje još uvijek volim i izazivaju trnce na mojoj koži : ”plava zvijezdo učini mi da- zauvijek 19 imam ja”, ili ” s neba padaju dvije zvjezdice, jedna za mene, a druga za tebe”. Tajči je obilježila moje i još mnoga djetinjstva. Možda dvije godine nakon svog prvotnog ”booma” snimila je spot ”Bube su u glavi” u kojem sam već bio prokleto svjestan da je ona prokleto seksi, puno više nego prije. Više se nisam ljubio s njom pod plahtama. Polako sam poželio probati to uživo, ali trebale su proći još godine da se to zaista dogodi. Naravno, našao sam kasnije neku svoju Tajči.
Danas mi je puno stvari jasnije- zašto sam godinama morao okretati glavu za svakom kovrčavom plavušom, zašto sam imao cure koje su bile kovrčave i plave. Srećom, s vremenom je to splasnulo, pa sam zavolio i brinete. Ali.. vjerojatno iz mene nikada neće izaći ono- svaka žena je posebna, a još posebnija je ona koja je na pozornici, iz bilo kojeg razloga, bilo da pjeva, pleše, glumi, piše, režira, ili je samo -šaptačica… Nebitno. Nekom samo daske, a nama daske koje život znače.
Na kraju, samo mogu citirati stihove iz predivne pjesme ”Denis& Denis”: ”volio sam, a bio sam dijete…” Tajči, hvala ti! :*
Do sljedećeg četvrtka,
Voli vas Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
