Bilo na ruci ili na nozi, više-manje svi ih imamo 10 gore i 10 dolje. Kažem više-manje jer ne želim uključivati u ovu priču slučajeve za koje pouzdano znam, tipa- bilski susret sa cirkularom i prst u vrećici punoj leda pa – trk na hitnu, ili spuštanje stranice kamiona pa nastavak isti kao i u priči sa cirkularom. Ah, evo, uključio sam ih u priču. Nema veze. To su slučajevi mojih poznanika kojima nikako ne bih htio biti u koži.
Prsti su nešto najosjetiljivije na našem tijelu, i koristimo ih u svakoj mogućoj radnji (ne pomišljajte sad odmah na ono na što sam ja pomislio ). Često puta u životu isticao sam da sam poprilično izdržljiv po pitanju svih boli, da sam u svome mladom životu pretprio i upale uha, zubobolje, pa čak i lom najdeblje kosti na tijelu, ali da sam prava pi*kica kada su u pitanju moji prsti. Jednostavno je dovoljno da mi se malo kožica oguli i već munjevito trčim po kući tražeći flastere i svu moguću opremu da zaštitim svoje ljubimce. Vjerujem da je to debelo povezano sa mojim poslom, jer prsti su moj glavni alat, i bez njih sam kao riba na suhom.
Zašto ja danas palamudim o prstima? Zato jer se nedavno zbio nemili incident gdje je podosta stradao kažiprst moje lijeve ruke ( kad je Bog dijelio tko će biti ljevak, a tko dešnjak, naravno da sam bio u onoj skupini koja i po tome mora biti ”posebna”, pa sam, eto, ljevak). Kao i svaki događaj u kojem je moja malenkost u glavnoj ulozi, i ovo je započelo poprilično nevino i bezazleno. U nedostatku grickalica i ostalih pizdarija za koje sam čvrsto odlučio da neću kupovati i navečer se toviti tim otrovom dok gledam gluposti na Youtubeu, čini se da se vratila ona stara pošast iz mog djetinjstva. Gric-gric noktiju. Nesvjesno. Službeno sam sa grickanjem noktiju prestao 2002., samo da znate. Očito nesvjesno, ja sam lijepo ”večerao” ( ne, ne jedem ih, samo grickam, a drugi dan usisavam), i čini se da su se moji prsti već dobrano odvikli od te navike, jer sam, sasvim očito, pretjerao. Već drugo jutro vidim ja da moj iskrivljeni kažiprst odaje znakove jučerašnje ”gozbe” jer mi je malčice natečen, ali mislim si- evo , opet isto, stoput sam to napravio, 2 dana će boljeti i gotovo , ako se malo i zagnoji, ništa zato, ”diplomirao” sam to još kao klinac. I zaboravim ja na to, zaredaju se 2 dana svirke, naravno da mrcvarim prste po gitari kao da su ničiji, a ne moji, i primjećujem polako da se to malo đubre ne smanjuje, nego povećava.
Još uvijek ignoriram cijelu situaciju sa stavom ”idem se ja sad naspavat, sutra će sve bit ok”, međutim, nakon samo 3 sata sna, budi me abnormalna bol u prstu, ustajem, i povraća mi se od boli. Da ne vjeruješ. Osjećam bilo u prstu, i malo mi se manta. Mislim si ” pa jebote, ja ću se srušit zbog prsta”. Zovem Punjetarića i on intervenira donoseći mi led u koji ja brže-bolje uvaljujem prst. Prst je dupli nego inače, uzimam neku tabletu koja se prva našla pri ruci da malo ublaži to nabijanje i idem spavati dobrih dva sata nakon iznenadnog buđenja i bauljanja po kući sa ledom.
Kome bi se unesrećeno dijete moglo javiti ujutro, nego svojoj mami? Mama stručno intervenira antibiotskom masti i zamata prst da mu bude ugodno. Međutim, bol ne prestaje, i još jedna noć je u znaku leda i surfanja po internetu kada više ne znaš što bi tražio. Predivno. Ujutro- pravac doktorica. Doktorica, naravno, viče na mene što prije nisam došao sa svojim novim ”proizvodom”, pokušavaju mi ististnuti gnusni sadržaj van iz prsta, buše iglom, ja se za glavu lovim od muke, na kraju mi zamataju pola ruke i šalju doma na mirovanje. Meni jedina panika kako ću ja svirati ovako blago retardiran. Mislim si- proć će, kad tad, ali kako da ja trzalicu držim? I uzmem trzalicu i polako vježbam sa ostatkom prstiju. Majko mila koje iskustvo. Ali nema veze.
Dobivam poziv sa carine da su mi došle dvije dugo očekivane gitare i neka to dođem pokupiti. Odlično. Dvije nove gitare kakve sanjam cijelog svog života, a ja ne mogu ništa. Zamalo da ne zaplačem.
Naravno da mi se preporučeno mirovanje nije uhvatilo uha pa sam lutao okolo-naokolo, saznavaši jednu više o ljudskom rodu- neoriginalni su. Mislio sam da među našom populacijom ima više kreative. Ali ne. Samo klišej ili klišej plus dodatak. Režite me ako nisam u tjedan dana barem 567 puta čuo: ” kamo si gurao taj prst?” ( izgovara onakosretno, sa osmijehom, jer sada, kao, slijedi fora)
… i onda nastavak ” kamo mu nije bilo mjesto, ha?” ( i onda gromoglasni ”hahahahahahaha”- tipa –”kako dobru foru sam provalio/la”).
Popizdio sam od tog pitanja pa sam, da mi ne bude dosadno, ako je pitanje već klišej, nastojao smisliti kreativne odgovore da sam sebe zabavim. Započeo sam blago sa:
-” a šta ćeš, ozljeda na radu”… nastavio dalje sa:
– ” bila je ljuta na mene pa mi je odgrizla prst”,
-” susjedova kokoška pobjegla je u naše dvorište, ja sam mu je kao pravi susjed htio bratiti nazad, a onda me ugrizla” ( kad je netko zadnji put od nas vidio kokošku u susjedstvu? ) ;)…dok nisam potpuno prolupao pa smišljao totalne gluposti tipa
” eksplodirala mi je mikrovalna dok sam grijao gulaš”
Na sve ove vanserijske gluposti dobio sam zabrinuto odgovor: ”štaaaa stvarnooooooo?”
Na stranu sada cijela ova štorija o mom prstu, ali prsti su jako bitni u našim životima. Svi živci završavaju na kraju prstiju. Prsti su bitni u svemu, pa tako i vođenju ljubavi. Rečenice koje su proslavile prste su svakako:
”ima prste u ovome” – ( kada netko nešto zakuha) ili
”kao prstom u govno” ( ovdje je već zakuhao)
Provedena su mnoga istraživanja. Čak je izdana i knjiga o fetišu na nožne prste, a isto tako provedena istraživanja da nas ”odaju ” prsti i da se po tome može iščitati naše psiho-fizičko stanje. Tako su muškarci koji imaju duži kažiprst od prstenjaka više skloni kućanskim poslovima, dok ovi sa dužim prstenjakom imaju više samopouzdanja ali su skloniji debljanju u starijoj dobi.
I da! Nije dokazano da prema prstima možete vidjeti kakav nam je pimpili ako ste na to pomislile!
Mauro
