Prva asocijacija? Put! Jeeee, odlično, ma kamo god putovao. Kako kaže moja mama, ”ti biš šal sakamo samo da ti rit put vidi”. Upravo tako, svako putovanje čini me sretnim, pa makar to bilo do dućana i natrag, jer nikad ne znaš što će se sve zanimljivo dogoditi na tom putu…ok, ovo je moja prva pomisao kada pomislim na cestu. Da me pitate kada sam u prometu u našem divnom gradu, asocijacija bi mi vjerojatno bila prva šahta, koja naravno, nije namještena kako treba pa viri, hrpa rupetina i grba, a one zakrpe postaju smiješne. Uglavnom, kod nas su ceste vrlo zabavne, kako god okrenete.
Vožnja sama po sebi ima neki relax učinak, pa je tako zadnja šansa da uspavate malu bebu koja nikako ne želi zaspati, staviti ju u auto i vozikati se naokolo. Rezultat? Spava kao beba! Moj prvi susret s cestom bio je kada su me kao klinca vozali okolo u starom fićeku, a ja uživao tamo iza, podbočiviši se sa obje ruke na prednja sjedala, da slučajno ne bih nešto propustio. Za mog ćaleta to nije bio obični Fićo. Bio je to Figuar, poseban po tome što je imao 850 kubika. Zvijerka. Sjećam se da sam poput spužve upijao sve nove krajolike i, naravno, uživao u cesti. Tata bi me učio svim modelima i vrstama automobila koji su prolazili po cesti, ali izbor i nije bio kao danas, pa su većinom Fićeki i Stojadini bili dio repertoara.Kao svako pravo muško dijete imao sam hrpu autića za igranje, a od njih se posebno izdvajao jedan crveni, Porsche 911 Carrera. Tata mi ga je donio sa nekog puta, a mene je fascirala boja i oblik tog auta, pogotovo kada sam ga na tv-u vidio u spotu (Pedo)Phila Collinsa. Ne mogu, a da se ne sjetim oduševljenja kada sam ga prvi puta vidio uživo na jednom ljetovanju, roditelji su me upozorili da se ne približavam jako blizu jer ona crvena lampica je alarm koji će vlasnika upozoriti da mu netko čeprka po autu. Naravno da nisam poslušao i da sam svoj maleni pjegavi nos naslonio na staklo, samo da na urici vidim koliko maksimalno može potegnuti taj ljepotan. Vidjevši onu brojku 320 shvatio sam da tatin Figuar i nije neka sreća. Mom oduševljenju nije bilo kraja, te sam svoj autić doma mazio i pazio, i taj je bio najbrži u svakoj utrci koju sam ”vozio” po terasi ispred kuće. Ubrzo sam ”spojio” sliku i zvuk, pa sam shvatio da se ta zvijerka tako opasno čuje i zaljubljenost je došla do te granice da sam sa tatom skupa navijao budilicu u 9:11 ujutro, samo da bude u znaku legendarne 911-ice.
Tako je otprilike počela moja ljubav prema automobilima, cesti i vožnji. Naravno da tome moram pridodati i vikende kada su me roditelji vodili na Grobnik pa sam uživo imao priliku vidjeti i čuti sve ono što ću godinama sanjati dok ne iskusim prve ”prave stvari”. Uglavnom, cestu sam upoznao preko bicikla, jer, to je prvo prijevozno sredstvo kojim se upustiš u taj svijet, pa sam to maksimalno i koristio. Od neizostavnog BMX-a, do prve specijalke, uživao sam otkrivajući nove puteve, sanjajući dan kada ću bezbrižno moći sjesti u auto i otići tamo nekamo, nije bitno kamo, samo da sam na cesti. Naravno da sam uživao kada smo s bandom sve više vremena počeli provoditi na cesti nego doma, mlateći silne kilometre vraćajući se odnekud izdaleka sa nastupa. Uhvatiš se da samo promatraš kotače koji se okreću i asfalt koji gori pod njima. Da, to je doslovno život ”na cesti”. Valjda su mi pamet pomutili i silni filmovi snimljeni na dionici ”Route 66”, cesti koja doslovno predstavlja slobodu življenja.
Prvi susret sa bilo kojim oblikom utrkivanja bio je u luna-parku u autićima bubalicama, kada sam tamo negdje krajem 80-ih osvojio 3 nagradne vožnje zaredom. Zamislite što djetetu znači kada na mikrofon prozivaju broj njegova autića. Neopisivo. I tu sam se definitivno navukao. U godinama mog djetinjstva vjerojatno se pisala najzanimljivija povijest Formule 1 pa sam svakog drugog vikenda, zajedno sa ćaletom, bio prikovan uz tv navijajući za, po mnogima, a i meni, najvećeg vozača ikada, Ayrtona Sennu. Ne mogu vam opisati koliko mi je drago da sam imao prilike živjeti u tom vremenu i gledati te majstorije u real-timeu. Dan kada je poginuo za mene je bilo jedno novo iskustvo, jer po prvi puta sam plakao za čovjekom kojeg nisam poznavao. Čudila me činjenica kako se to baš njemu moglo dogoditi, jer, u mojoj glavi,to je bilo nemoguće, on je najbolji i ne može mu biti ništa. Nažalost, dragi Bog je mislio drukčije…
Na svoj prvi auto trošio bih svaku kunu samo da svog ljubimca ukrasim nečim što će ga činiti još ljepšim, i koliko god mi to danas izgledalo smiješno, u to vrijeme činilo me najsretnijim dječakom na svijetu. Danas se uhvatim kako proučavam neku liniju automobila i kažem- majko mila, kako je ovo lijepo! I sada, kada u najlepšem razdoblju u godini, sjedneš za volan, slušaš zvuk motora i otputuješ tamo gdje te cesta vodi, a izvana upijaš sve mirise, boje i zvukove, život postaje toliko lijep i poželiš da taj trenutak nikada ne prestane. Ne želim pričati o brzini, jer nije nužna da bi se uživalo u trenutku. Naravno da je ponekad tako zabavna da joj ne možeš odoljeti, ali uvijek ako si u prometu, moraš misliti i na one koji idu s druge strane, a i na onoga koga voziš. Drago mi je da sam to uspio odvojiti u svojoj glavi, jer redovito kada mi mogućnosti dozvoljavaju, odlazim na stazu gdje jednostavno doživljavam sve one osjećaje koje ne mogu opisati nekome tko to nije probao. Sa kacigom na glavi postaješ drugi čovjek, ono dijete koje, baš kao u igrici, zanima samo prvo mjesto, i naravno, što brže, to bolje. Zvuk, baš kao i kod sviranja, ako je dobar, daje posebnu inspiraciju za ono što ćeš napraviti u sljedećem trenutku, iznenadivši samog sebe izvedenim. Slobodno mogu reći da su mi zvuk i snaga zvuka priuštili najveće adrenalinske trenutke u životu, bilo na bini ili na cesti.
Ako samo malo zagrebemo po površini, puno puta bili smo na cesti, na raskrižjima. Da smo na tom raskrižju krenuli u suprotnom smjeru, naš današnji život izgledao bi potpuno drugačije. Svaki čovjek, ako odvrti film, shvatiti će da su neke naizgled tako spontane situacije, odvele naš život u potpuno drugom smjeru. I da u tom trenutku nismo bili baš tamo, i skrenuli onako kako smo odlučili, tko zna što bi danas bilo. Da, život je jedna predivna vožnja, vožnja po cesti sa milijun raskršća. Mi biramo kada ćemo skrenuti, jer volan je u našim rukama. Hvala svima koje sam dosada sreo na svojoj cesti, na svim svojim putovanjima i onim raskršćima koja su mi bila životna škola, i hvala svima koji me na toj cesti tek čekaju, čekaju da zastanem i napunim rezervar do vrha, i nastavim dalje…3…2…1… GO!!!
Mauro
