Maurovizija

211

Točno se sjećam dana kada sam prvi put čuo za to čudo. Manija zvana ”Facebook u Hrvata” bila je nekih godinu dana daleko, a frend koji je tada studirao u Zagrebu rekao mi je ” daj, napravi si profil na fejsbuku, znaš kako je super, prijaviš se pod pravim imenom, pa stavljaš svoje slike, ljudi komentiraju…”. To mi se činilo totalno bolesno, kako da ne, predstavit ću se svojim imenom da me svi vide, i onda još stavljati svoje slike. Ma nema šanse. Do tada su uvijek postojali forumi, ili neke društvene stranice gdje si stavio svoj nickname i naravno da nisi otkrivao svoje privatne podatke…

Za nekih godinu dana, ni sam ne znam kako, napravio sam profil na fejsu jer ga je već dosta frendova imalo, sms poruke i dogovaranja stolnog nogometa srijedom navečer skoro su potpuno zamrle, jer, sve smo dogovarali preko inboxa…Sve više sam se zabavljao igrajući se pravog voajera kada bih na frendovom profilu vidio neku dobru kokicu koja s njim studira, a ima otvoren profil pa mogu pogledati slike… i tako je krenulo…ovisnost je tu, i potpuno je mjerljiva sa svim ostalim ovisnostima!

Zanimljivo je kako su ljudi prihvatili sami sebe potpisati pravim imenom praktički preko noći, jer internet je uvijek služio da svatko može reći što misli pod nekim pseudonimom. Na internetu su svi bili jednaki… Dok… fejsbuk nije uzeo maha, i nisu počeli otkrivati da i tamo mogu imati malo natjecanje, pa skupiti što više prijatelja ili napraviti grupu koja će imati što više članova. Tko ima više frendova, taj mora da je faca. I danas me fasciniraju pozivi u grupe koje dobivam pa sam nekidan dobio poziv za grupu ”svi mi koji idemo u osnovnu školu”, a dnevno barem nekoliko invajtova tipa ” skupimo 1000 članova i Mile će napraviti fejsbuk profil”.

Ne znam točno od kojeg dana sam član, ali s vremenom sam shvatio da je fejsbuk odlična reklama za moj band, pa sam to nekako tako i posložio u svojoj glavi… besplatna promocija nikada ne škodi, pa smo ove godine već treći album zaredom ispromovirali preko fejsa, za vrijeme ljetne turneje svi prate događaje, slike i koncerte upravo preko fejsa i broj fanova se sve više povećava. Kraj svog imena i prezimena stavio sam i ime banda, i rekao da ću prihvatiti svakoga za prijatelja… već sam bio začuđen kada sam vidio da imam preko 2000 frendova, a onda je sve naglo počelo rasti i došli smo do samog kraja… 5000 frendova je limit na fejsu, došao sam do 4900, i zadnjih 100 mjesta bio primoran pustiti prazne samo zato da dodam ljude koji su mi poznati i dragi, a ne neke koje možda u životu nisam vidio. Probao sam i sa privatnim profilom samo da lakše pratim što mi se događa sa mojim ”pravim prijateljima”, a zadnja solucija bio je profil za mog psa Giovannija, a onda sam odustao. Ne da mi se sve pratiti, postao sam rob internet komunikacije. Pa sam izbrisao sve, tu je jedan profil i točka. Pjesmica iz Pokemona ” moraš skupit sveeeee- fejsbuk”, odzvanja mi u ušima, a neki prijatelji su mi rekli- ”nemoj se ljutiti, ali ja sam te izbrisao jer mi ide na živce da mi se stalno na zidu otvara obavijest kada ti netko nešto komentira. Ako se budeš ženio ili dobio dijete, valjda ćeš javiti.” Pošteno.

Tamo negdje, krajem 2008. postao sam totalni ovisnik. Skužio sam da sigurno tri sata dnevno tipkam, sjedim, proučavam i idem sam sebi na živce, a ne mogu se maknuti od tog zla. Onda sam nazvao Tomija i rekao da moramo nešto poduzeti jer smo opako zaglibili. I sjetim se – moramo smisliti paklenu okladu koja će nas natjerati da se držimo dalje od fejsa, i to u dvaneasetom mjesecu, kad mi je rođendan i svi blagdani i sigurno je da će biti još veća špica jer su svi na godišnjem. I kaže Tomi:

– Odlično! Ajde oklada u neku bijesnu večeru!
– Jesi normalan, pa to ću namjerno izgubit, samo da se idemo krmit nekamo!
– Imaš pravo moramo nešto drugo smislit!
– Znam! U 2000 kn da mjesec dana nećemo taknuti Fesjbuk!
– Ma daaaj, 2000kn, pa ti nisi normalan!
– Da, 2000, dovoljno da me zadrži prisebnog da ne budem blesav da ti ih poklonim
– E, ali kako ćemo kontrolirat jedan drugog?
– Tako da će svi znati za okladu
– A kako ću ja znat da se ti nisi priključio na fejs?
Dat ćemo Nataliji svoje šifre, ona će ih promjeniti. U svakom trenutku, ako dođe kriza, možemo je nazvati da nam da šifru, ali direktno javlja ovom drugom i taj gubi!
– It’s deal!

I tako je pala oklada. Da bi svi znali kako je fejsbuk zlo, snimili smo i spot koji možete pogledati ovdje:

Izdržali smo jedan i drugi, otišli na skijanje, bez FB-a sam bio mjesec i deset dana i moram priznati da mi nakon nekih 10 dana apsolutno nije falio. Natalia nam je otkrila da su nam šifre bile potpuno iste kakve smo joj i predali, prasica ih uopće nije promjenila, pa smo u bilo kojem trenutku flegma mogli biti online, ali nismo. Predobro! Uglavnom, dobro mi je došlo, FB mi nije falio i više sam se družio sa ”živim” ljudima i radio stvari koje sam radio i prije fejsa.

Fejsbuk je postao ogledalo današnjice i pomirimo se s tim. Ljudi stavljaju svoje najatraktivnije fotografije, ratuju za što veći broj lajkova, drugi organiziraju prosvjede, treći nalaze partnere…

Uvijek sam tupio da nikad ne bi mogao imati curu koju sam upoznao preko fejsbuka. Onda sam, nakon samo jedne slučajne kave, na fejsbuku proveo 3 noći zaredom izmjenjujući poruke u inboxu ( nisam namjerno palio chat jer mi je to, kao, ”premoderno”, a ovo, kao da pismo pišem, oldskul, naravno), izmijenio valjda 578 inboxa dok nisam shvatio da me jedna osoba uspjela tri noći zaredom prikovati uz komputer, da se tu nešto ozbiljno događa, pa smo se četvrtu noć konačno i našli. Da, praktički sam tu curu upoznao preko fejsa. Dakle, i to je moguće.
Ali, nema ga do onog uživo. Stiglo je proljeće, dižite dupe iz stolice i mičite se s fejsbuka, pičite van na zrak uz more čitati neko dobro štivo, šetati psa ili svoju dragu ( pas manje priča, a draga manje slini, pa vi odlučite što je bolje), vozite bicikl i vratite se u onaj stari život gdje ste živjeli za jedan pravi osmijeh, a ne 100 lajkova!

Živili vi meni!

Mauro

p.s. još niste lajkal Teklić na fejsu? (op.urednice)

Komentari