Ljubavna priča broj dvadeset i dva

129

Skakavac je ponudio fritule Majmunu. Ovaj je veselo ugurao šaku u papirnatu vrećicu, ostavljajući u njoj dlake i napunio usta masnim kolačima. Nerazgovijetno je promumljao nešto što je valjda trebalo biti “hvala” i odskakutao dalje u ritmu polke. Tisuću šarenih papirića proletjelo je zrakom, sipeći Skakavcu po glavi poput celuloznog snijega. Srijeda je mirisala po vinu i zagorjelom ulju, znoju i šećeru. Skakavac je s vrećicom toplih fritula plesao pokraj Suncokreta, Mačke i Vanzemaljca, dok je nekoliko koraka dalje Časna sestra šlatala Premijerku. U daljini se čulo kloparanje zvona i Skakavac je bio jedno sretno biće ispod oblačnog neba.
“Bez brige, neće pasti kiša. Razvedrit će se do zalaska sunca”, Skakavac je čuo glas u molu sa svoje lijeve strane. Spustio je pogled s oblaka, iznenađeno se okrenuo i ticalom zapeo za oko nepoznatog mladića u tamnom odijelu.
“Au!” Nepoznati nije nosio masku, samo pomalo starinsko formalno odijelo i dva dlana koja je preklopio preko ubodenog oka.
“Ajme! Oprosti!” viknuo je Skakavac. “Jesi li dobro?” ne znajući što će, uhvatio je Nepoznatog za nadlakticu, kao da će mu tako pomoći.
“Uf… ma, bit ću dobro. Nema veze, ionako sam ja kriv. Nije to ništa, događaju se meni i gore stvari”, nasmiješio se, trepćući okom kao mušica ozlijeđenim krilom.
“Joj, tako mi je žao… ta moja ticala… malo strše”, nespretno se ispričavao Skakavac.
“Da, stvarno strše. Ali tako valjda treba. Mislim, kad si… čekaj, što si ti?”
“Pa Skakavac… zar se ne vidi?”
“A da, stvarno. Sad kad kažeš, vidi se. Skakavac.”
“A ti? Što si ti?”
“Ja? Ništa, prolaznik.”
“Ne izgledaš kao ništa. Izgledaš kao nešto, samo ne znam što. Priznaj, što si?”
“To je tajna. Možda jednom saznaš.”
Možda je namignuo Skakavcu, a možda je to samo bio još jedan treptaj ozlijeđenog smeđeg oka. Iznad njih, ukrasi su se bacakali na vjetru, razigrani i šareni – baš kao i bučno mnoštvo pod njima. Kozmički barmen uzeo je dva dijela luđaka iz ludnice, jedan dio životinja iz džungle, jedan dio dnevnopolitičke satire, sedam kockica tradicije i nekoliko kapi ekstrakta turizma, sve dobro protresao u prostorno-vremenskom šejkeru i prosuo po gradskim ulicama. Za bolji dojam, iznad svega je rastegnuo raznobojne trake i zastave, razbacao korijandole i zaljuljao grad u dvočetvrtinskom ritmu. Nepoznati i Skakavac podijelili su fritule pa zatim zajedno zaplesali niz ulicu, naizmjence pljuckajući Majmunove dlake. Nepoznati je imao lijepo lice. Naišli su na štand na kojem se prodavalo kuhano vino i nazdravili su si toplom, mirišljavom tekućinom, naizmjence pljuckajući klinčiće. Glazba je svirala neprekidno, vino je grijalo, noge su same plesale, a ruke tražile jedna drugu. Nepoznati je imao i skladno tijelo. Skakavcu se sviđao. Ali, ono što ga je privlačilo više od svega, bio je sjetan pogled u očima. Skakavac je oduvijek padao na tužne, sjetne i neshvaćene umjetničke duše. Imao je za njih šesto čulo i bio je prilično siguran da je njegov novi poznanik upravo takav. Osjetilo se to u njegovom držanju, odsutnom i odmetnutom od svijeta, i u glasu zbog kojeg je svaka rečenica padala kao molska kadenca. Podsjećao je na nekog tužnog junaka, možda Orfeja ili Hamleta, nekog tko budi u nama one najbolje i najtoplije osjećaje.
“Još čašu kuhanog vina?” upitao je Nepoznati dok je svuda uokolo grmjela pijana pjesma i mirisalo na dim.
“Ne, hvala… mislim da mi je već previše… malo mi se i vrti, ne znam je li od vina ili od plesa!” smijao se Skakavac.
“Neka, ovo su dani kada se može i pretjerati.”
“Vidim, svi to rade.”
“Uživaju u hedonizmu. Sretni su, jer nemaju nikakve odgovornosti.”
“Zašto ti nisi sretan?”
“Jer ja imam odgovornosti.”
“A za što si to odgovoran?”
“Oh, za svašta. Ali ipak, drago mi je što sam sreo tebe. To me veseli”, osmijeh mu je bio još ljepši i sjetniji od glasa i Skakavac je osjetio kako mu pod maskom postaje vruće i zagušljivo. Progutao je oprez i čednost i upitao:
“Smijem li te poljubiti?”
“Naravno.”
Sanja je svukla sa svoje glave masku Skakavca, otkrivši usne obojene vinom, lice orošeno pod krinkom i široke zjenice okovane zelenim prstenovima. Neznanac se opet osmjehnuo i sporo poput zalaska sunca uklonio pramen boje vanilijinog cvijeta, koji joj se zalijepio za vlažno čelo. Sanja mu se primakla. Osjetila je njegove dlanove na ramenima, topli dah na koži lica i mekoću njegovih usana priljubljenih uz svoje. Mirisao je na klinčiće i cimet. Udahnula ga je duboko, uvukla u sebe, zadržala u plućima dugo. Njegovi su joj prsti ugodno hladili obraz, a usne su je ljubile ponovo i ponovo.
Dok su gledali zalazak, on se igrao namatajući njen uvojak oko kažiprsta. Kad su ih dvije Tratinčice i Vrag nudili rakijom od meda, on joj je svojim dahom grijao dlanove. Dok su se smijali pijanim Kozama koje su pjevale užasno falš, on je zaronio u vrtloge njene kose i našao bijelu kožu vrata, ljubio je i nježno grickao.
A kad su zvona zazvonila glasnije i začuo se bubanj, onda ju je uzeo za ruke, pogledao je duboko u oči i rekao:
“Moram sad ići.”
A Sanja je vratila na lice masku, da sakrije iznenađenje, tugu i nedajbože eventualne suze. Ponovo je postala Skakavac, a Skakavac je znao da on uistinu mora ići i da je zato sjeta i došla u njegove oči.
“Hoćemo… hoćemo li se ponovo vidjeti?” Skakavac je pitao nesigurno, strahujući da možda traži nešto što mu ne pripada.
“Možda… ako želiš, možemo.”
“Kad? Gdje?” poveselio se, ali instinkt lažnog insekta govorio mu je da je današnju porciju sreće već višestruko potrošio.
“Na ovom istom mjestu… na idućem karnevalu”, odgovorio je Nepoznati, milujući mu ticalo. Maske su se počele okupljati oko njih, klatiti se i cerekati pijanim licima.
“Na idućem… za godinu dana??” zvona i zračne trube, rogovi i zubi, smijeh, loša pjesma i guranje tijela.
“Da. Za godinu dana. Ja sam ovdje svake godine, ni jedan karneval ne prođe bez mene”, spustili su ruke na njegova ramena, dotakli mu podlaktice, a Skakavac je htio vikati: On je moj, samo ja ga smijem tako dodirivati, samo ja smijem staviti dlanove na njegovo odijelo i osjetiti kako se ispod pomiču mišići, samo ja smijem omotati prste oko tih zglobova… Ali nije, rekao je samo:
“I što… što da ja radim do onda?”
“Veseli se. Ponekad pretjeraj. Uživaj u hedonizmu. Samo… molim te, sad nemoj ostati ovdje. Sad se okreni i pođi kući”, buka se počela oblikovati u masu, zvuk poprimati oblike koji su plašili Skakavca, a ruke su vukle Nepoznatog u rijeku tijela, bujicu koja ga je odvodila dalje.
“Ali… zašto?”
“Molim te, pođi! Stvarno, vjeruj mi! Idi! Idi!” dovikivao je, dok ga je karneval vodio, podizao na ramena, nosio daleko od Skakavca. Pod maskom je bilo mračno i samotno, Skakavac je objesio svoja ticala i okrenuo se. Karneval je tekao u svom pravcu, a on je plivao uzvodno, preko ulice, preko trga, dalje prema svojem domu. Nije htio biti ovdje. Gomila, veselje i smijeh više ga nisu privlačili. Noge su mu bile teške dok se penjao svojom uzbrdicom, ali nije stao. Tek na zadnjem zavoju s kojeg se vidio glavni gradski trg, okrenuo se i spazio odbljeske lomače na kojoj su palili Pusta.
“Do iduće godine”, kroz suze je šapnuo Skakavac i nestao u tami.


David Šnajder

Komentari