Nino je zbunjeno pogledao svoje goste, a zatim visoku plavušu koja je ušla u sobu.
“Ovaaaj… ovo je Danijela… moja supruga… a ovo su…” Pokazao je rukom prema muškarcu i dao mu znak obrvama.
“Ja sam Petar, a ovo je moja sestra Marija. Mi smo iz Kraljevstva Jehovinih svjedoka, došli smo Vama i Vašem suprugu donijeti radosnu vijest…”
“Ma, molim Vas! Ja sam upravo došla s posla i sad bih trebala još slušati vašu propagandu? Jel’ mi nije dosta što mi cijeli dan sole pamet u uredu, još bi trebali i doma? Ajde, molim vas… idite van… idite!”, mahala je oštrim pokretima policajca na raskrižju, a iskrena iritacija joj je u glasu pucketala kao kočijaški bič. Pokunjenih glava, Marija i Petar ustali su i uputili se prema izlazu. Petar je pristojno pozdravio, Marija je samo gledala u pod, pazeći da vidnim poljem ne zahvati Ninova stopala. Iza njenih je obraza zalazilo sunce.
Danijela je hodala za njima prema izlazu, a Nino je ostao u praznoj dnevnoj sobi, promatrajući usamljeni primjerak Kule stražare. S ulaza su dopirali posljednji, nerazgovijetni tonovi Petrovog glasa, zadnji poziv za spasenje. Dok je njegova supruga mrmljala s parom na dovratku, Nino je uzeo časopis i odsutno ga prolistao. Neke rečenice bile su podvučene, iako u njima nije vidio posebno duboki smisao. Potezi su bili nježni i drhtavi… plahi. A onda je, na dnu ilustracije koja prikazuje jaganjce kako mirno leže pored lavova, ugledao na brzinu napisan broj telefona. Na brzinu je presavio Kulu stražaru i ugurao je u unutarnji džep svoje jakne prebačene preko stolice.
Danijela se vratila u sobu, pričajući o zastoju u prometu i o vjetru koji ovdje uopće ne puše, za razliku od centra grada. Nino ju je pratio vremenskom prognozom i podignuo za pokvareni mikser. Za večerom je bio odsutan, razmišljajući o scenariju kako naziva Mariju… Što bi rekao? Što bi ona mogla reći? Što bi mogla biti posljedica svega toga? U krevetu se prevrtao besano, misleći na njezin nježni vrat, tople prste i onaj tihi glas koji je rekao: “Hvala”. Supruga je pored njega mljackala u snu. Da li da nazove?
Rano ujutro probudila ga je grižnja savjesti. Ustao je prvi, bacio Kulu stražaru u smeće, obukao se i otišao kupiti novi mikser. Uzeo je, kako je tvrdio prodavač, najbolji model u dućanu. Težina paketa u rukama smirivala ga je dok je hodao prema ulaznim vratima, misleći na ogromnu svinjariju koju je skoro napravio… ma ne, ne bi on to nikad zapravo napravio… ali jest razmišljao o tome. Prebacio je kutiju u jednu ruku i otključao vrata. U stanu se začulo šuškanje naglih pokreta.
“Eeej, ja sam”, rekao je, besmisleno. Tko bi bio drugi nego on? Otvorio je vrata dnevne sobe.
Mikser mu je ispao iz ruke i opalio o pod uz tupi zvuk.
Danijela je sjedila na kauču, raspuštene kose u kućnom ogrtaču. Petar je stajao ispred nje, nervozno navlačeći sako preko poluraskopčane košulje. Nino je nijemo gledao u njih i oni u njega. Danijela je otvorila usta, tražeći riječi. Petar je vrtio glavom lijevo – desno. Izgledali su kao najgora šund sapunica Jelene Veljače, kojoj je netko isključio ton. Nino je svom snagom šutnuo kutiju s mikserom, u zamahu zakačio cjevanicom dovratak te odšepao iz stana, psujući glasno i Jehovu i njegove svjedoke.
David Šnajder
