Andrea je uplesala u klub, klizeći vitkim bokovima kroz zavjesu od dima i latino ritmova. Prigušeno svjetlo šaralo je sjenke po njenoj mirisnoj koži i kvarilo gotovo umjetnički nanesenu šminku. Ili je barem tako to vidio Slaven, koji je upravo uzeo svoje piće sa šanka, otpio gutljaj i krenuo prema ostatku društva kad je ona ušla u njegovo vidno polje. Ostao je u polovici nedorečenog pokreta, s čašom tonik votke u ruci i kriškom limuna koja mu je komično virila iz usta kao pohotno isplaženi jezik. Kiseli sok natapao mu je usta, ali nije ga bilo briga.
Andrea je nosila suknju koja je otkrivala koljena i crnu košulju s onim nečim naprijed, čemu su žene znale naziv, a Slaven je sad samo znao da to imaju košulje u gusarskim i mušketirskim filmovima. To i nije bilo toliko bitno jer je Slaven trenutno bio opčinjen njenim dugim nogama i pokretima kojima se ljuljala kroz prostor, zanosno zabacujući kovrčavu kosu i sklapajući oči u transu izazvanim muzikom i uvijanjem tijela ljudi oko nje. Slaven je mogao tko zna koliko dugo stajati tamo kao kreten s limunom u ustima, da mu netko u prolazu nije gurnuo ruku i poprskao ga tonik votkom. To ga je trgnulo, a onda je on trgnuo čašu i ulio si instant dozu samopouzdanja. Andreine cipele imale su visoku petu, a njezine čarape izgledale su glatko, svilenkasto i podatno. Mogao je zamisliti kako mu prsti klize njihovom površinom, s tek toliko otpora koliko mu je potrebno da osjeti te prekrasne krivulje Andreinih savršenih nogu.
Ako ćemo iskreno, nisu se poznavali. Doduše, sedam dana ranije sreli su se na istom mjestu. Ona je bila odjevena nešto manje upadljivo, a on je bio znatno manje pripit. Razmijenili su imena i on je uspio zapamtiti njezino, ali nije uopće išao za tim kako je ona mogla izgledati kad je samo htjela. A večeras je očito htjela, vidjelo se to u svakom potezu maskare i u svakom zavodničkom pokretu njezinih dugoprstih ruku.
“Ej, bok!” Prišao joj je. Srce mu je lupalo u ritmu salse, muzika je bila glasna, zaglušujuća.
“Bok!”, odgovorila mu je. Nije voljela vikati, tu jednu riječ rekla mu je ravno na uho, dok su mu pramenovi njezine kose škakljali obraz, a miris parfema s njezinog vrata škakljao nosnice.
“Što ćeš popit’?”
“Isto što i ti.” Snažni basevi brujali su im u kostima, prolazeći kroz njih dvoje kao kroz jedno tijelo. Slijedila ga je prema šanku, plešući u hodu, oblikujući dlanovima skulpture od dima u zraku. Pića su se stvorila u Slavenovim rukama, hladeći mu vruću, oznojenu kožu, a mozak mu je proklizavao u uzaludnoj potrazi za pravom frazom.
“Izvoli.” Pružio joj je čašu, bez zapanjujuće dovitljive rečenice.
“Hvala.” Ni njen odgovor nije bio ništa više rječit, ali je zato pogled kojim ga je fiksirala dok je ispijala prvi, suzdržani gutljaj, vrijedio tisuću stihova. Slaven joj se primaknuo malko bliže, ili mu se bar to tako činilo. Smješkala se. Tijelo joj se gibalo kao površina Atlantika, a on je bio Titanik spreman uroniti i izgubiti se zauvijek u tim valovima. Svojim dugim, sedefastim noktima elegantno je posegnula u čašu i izvukla iz nje krišku limuna. Prešla je njome preko svojih nasmiješenih usana, a Slaven je gledao kako na njima ostaje vlažni trag limunovog soka.
David Šnajdre
Drgui dio Ljubavne priče broj 28 pročitajte u subotu, 21.8.
Komentari