Tu slatku senzaciju osmislio je dakako Mate Škugor, kao skromniji i privatniji festival od prošlogodišnjih masovnih Terranea – kako posjećenošću, tako i brojnošću/raznovrsnošću glazbenih nastupa – i osmislio ga je dobro.
Sam je prostor festivala odisao kombinacijom postindustrijskoga i mediteranskog štiha, na jednoj ste strani mogli uživati u pogledu na more i zalazak sunca dok ste na drugoj mogli posmatrati teške ruševne zidine koje zazivlju neka odista ljepša vremena. Unutar tih dviju apsolutnih krajnosti bilo je mjesta tek za dva stejdža, za nekoliko omanjih šankova te, naravno, za posjetitelje festivala i njihove vesele vragolije. Na gradskoj se plaži Banj pak odvijao dnevni dio festivalskih aktivnosti gdje ste primjerice mogli poslušati nastupe nekih glazbenika iz regije poput Achromatic Attic ili Auguste, a mogli ste i naučiti surfati, ukoliko niste bili isuviše mamurni, ocvali ili nakostriješeni od večeri prije – a većina ljudi je čini se baš takova i bila.
Nije ni čudo jer u trima ste noćima za trajanja festivala imali prilike uživati u mnogobrojnim odličnim glazbenim nastupima. Prva je noć svakako ostala obilježena apsolutno fantastičnim rokanjem flower punk benda iz Atlante Black Lips, a koje je moglo biti još sjajnije da se u osam i po’ još uspavana publika nije štedjela za treći ovoljetni gig The Nationala u Šibeniku (treći u smislu treći dan zaredom jer nastupali su i dva dana ranije u šibenskoj tvrđavi, a koji je to ukupno put da smo ih imali prilike čuti u Hrvatskoj više nitko nit’ ne broji nit’ ne zna). Uz njih, skakutalo se i na domaće Seven That Spells, ABOP i Diskodeliju, a koncertnu je noć zaključio uvijek izvrstan beogradski Repetitor.
Druga je noć bila žanrovski najraznovrsnija, tu je zaista bilo svega i svačega za poslušati – od odličnog novog, ali zagrebačkoj publici itekako poznatog indie rock benda ESC Life, preko drone on trojca iz Seatlea Earth, pa sve do gotovo sanjivog avangardnog post-punk/new wave sastava Tuxedomoon. Ipak, najveća eksplozija sjajnosti te večeri (ako ne i cijelog festivala) dogodila se na koncertu Kandžije i Toxare i izvrsnog im kontroverznog pratećeg sastava Gole žene. Dečki su, kao i pred koji mjesec na InMusicu, pokazali da s njima labavo ne može: atmosfera se užgala do maksimuma, ruke su poletjele, a kukovi konačno proradili – čagalo se i pjevalo kao da sutra ne postoji.
To sutra ipak jest niknulo i srećom donijelo još nekoliko glazbenih bombona. Beogradski dvojac Ti otvorio je posljednju večer jednim od najljepših nastupa ikada. Teško je opisati audio-vizualnu harmoniju u kojoj su se iskomešali taj prekrasni psihodelični elektro-pop, lagani morski vjetar i zalazak sunca na plaži s ljubavi raspršenom među ekipom koja se gotovo nostalgično kretala na svaki odsvirani ton. Malo nakon te poslastice taj isti vjetar nije odmogao ni Chelsea Wolfe koja je odjevena u specifičan bijeli plašt siktala svoje mračne arije time oduševljavajući isključivo dugogodišnje fanove. Ostali su uznemireni čekali da počnu Punčke. Pobjedica koju nadalje valja istaknuti nastup je britanskog dvojca Fuck Buttons – e tu ste se uz fantastične glazbene eksperimentalije i impozantne vizualije imali prilike dobrano raspametiti. Većina je ljudi tu priliku i iskoristila. Noć je nešto mirnije završila nastupima Bernays Propaganda i Antenat.
Ispao je to na kraju kvalitetan jedan festival kojeg je valjalo pohoditi. Šankeri su bili pristupačni i ljubazni, gatronomska ponuda koja je među ostalim uključivala prženog morskog psa i bakalar naravno odlična, a prostor kampa taman kako i spada – nepretrpan i ugodan. Zamjerki povećih nema, osim prilično bezvezne glazbe koja je suhonjavo treperila na afterima do šest/sedam ujutro. Rijetko je koja duša uz to imala volje odbrijati do izlaska sunca kako i priliči, no i takvih se pronašlo par. Sve u svemu, ponovilo se, al’ jes vala može i bez Nationala.
Hrvoje Kovač
Komentari