Tko će biti predsjednik, ne može nitko sa stopostotnom sigurnošću utvrditi… Ja za vrijeme izbora nisam bila u Kijevu jer blagdane i čitav siječanj provodim u Rijeci. Tako ovo, četvrto Pismo pišem iz Rijeke
Prosinac u Kijevu je bio predivan… Počeo je mojim rođendanom, danom na koji sam doživjela mnoštvo ugodnih, ukrajinskih iznenađenja. Od studenata koji su mi pjevali, čekali me s ružama, pisali čestitke (na hrvatskom) do kolega i novih prijatelja koji su se potrudili da na taj dan budem čim sretnija. Sredinom mjeseca je pao i prvi pravi snijeg, temperature su se spustile na -17. Ja, koja nikad nisam voljela snijeg, a hladnoće sam se užasavala, shvatila sam da je sve zaista u načinu razmišljanja. Uvjerite li sebe da je snijeg nešto zaista predivno, uživat ćete u njemu. A hladnoću nećete ni osjetiti. I sve je zaista izvrsno dok ne puhne vjetar. Vjetar je to koji nije ni približno jak kao naša bura, ali je zato stostruko hladniji. To je vjetar od kojeg se krv u žilama ledi, s pravom mogu reći. Gotovo čitav zadnji dan prije leta za Zagreb provela sam vani, na snijegu. Pahulje su neumorno padale, svi su ljudi bili „odjeveni“ u bijelo. Kad sam s prijateljicom ušla u krimsko-tatarsku kuhinju na riblji ručak, prvo je trebalo istresti sav snijeg s kapa, rukavica, kaputa, a tek onda sjesti. No, u kafićima i restoranima u ovo doba godine nikoga ne smeta sva ta voda od snijega koju posjetitelji unose jer – zima je i to je sasvim normalno. U početku je čudno što je sve oko vas mokro, morate posebno paziti na stepenice kada negdje ulazite, ali kasnije se priviknete. Prigovaranje i tako nigdje ne vodi i potpuno je besmisleno i bespotrebno.
Tog, posljednjeg kijevskog vikenda posjetila sam i Rusko kazalište, pogledala izvrsnu predstavu i sada jedva čekam neku novu predstavu u tom Kazalištu. No, sama predstava i nije toliko bitna, koliko ono što se dogodilo prije toga… Naime, pri kupnji karata rekli su nam da su sve rasprodane s obzirom na to da je bila premijera. Ali, ono što je tipično za Kijev je sljedeće… Na ulazu u kazalište, tik do šaltera gdje se službeno prodaju ulaznice, stoji osoba koja ilegalno prodaje ulaznice, po nešto višim cijenama, ali prodaje… bez problema. Ranije kupi veći broj ulaznica po regularnim cijenama i onda otvara svoj vlastiti „obrt“. Naravno da smo riskirale i kupile ulaznice, ne bismo li pogledale predstavu. Jedino što te ulaznice razlikuje od onih, kupljenih „normalnim“ putem, je flomasterom prekrižena prava cijena.
Večer prije leta, uz šampanjac u šalicama za kavu (da, to je posebno iskustvo) u dobrom društvu pomalo sam već zaključivala prvo poglavlje svog boravka u Kijevu. A dok sam u rano jutro, oko 5, taksijem prošla centrom grada na putu do aerodroma, u sebi sam mu rekla: „Do svidanja, dragi Kijeve!“
Sada se to „skoro“ pomalo približava, veselim se povratku na posao (mislim da sam među rijetkim sretnicima koji se bude sretni kad idu na posao i u njemu iskreno uživaju), ali nedostajat će mi voljeni grad… Rijeka i svi ljudi koje ću opet ostaviti zasobom jer – sad sam se sasvim lijepo priviknula na život ovdje, koji se ipak dosta razlikuje od života u Kijevu.
Vratit ću se u Kijev, grad koji je i dalje obučen u bijelo (a temperature su se ponovno spustile na -20), grad u kojem zima traje do svibnja, prekrasan grad u kojem nikad nije dosadno jer se toliko toga može vidjeti, toliko toga raditi. Grad u kojem nerijetko nestane struje ili tople vode, nerijetko navečer dođete u hladan stan jer grijanje ne radi (uvijek je u pitanju nekakav remont ili tehnička perevera, kako oni kažu). Grad u kojem je u svakoj trgovini, robnoj kući na stotine zaštitara koji prate svaki vaš pokret. Grad u kojem svugdje daju loyalty kartice. Tako mi je postalo normalno da imam loyalty karticu za ljekarnu (zamislite to!) u kojoj redovito kupujem ili za neke restorane u kojima ponekad ručam. Sve što se u Kijevu događa, doživljavam kao nešto prirodno, ali tek kad onima koji tamo nisu bili pričam o svim tim „normalnim“ stvarima, shvatim da je puno toga ipak dosta drugačije nego u Hrvatskoj. Ili bilo gdje drugdje…
Ono što vas se u Kijevu može dojmiti je ljubaznost muškaraca. Redovito će vam otvoriti vrata pri ulazu ili izlazu, ponudit će vam pomoć ako u marketu kupujete puno proizvoda. Ipak, rijetko će ustati u maršrutkama ili metroima, to ne očekujte. No, iza sve te galantnosti skrivaju se prava lica. A, ona, nažalost, nisu tako draga i mila, kako biste pomislili. Nažalost, muškarci su uglavnom grubi, vole dernjavu bez pravog razloga. Osim toga, kijevski muškarci su većini žena izrazito neprivlačni (radi političke korektnosti, neću napisati onaj pridjev na „r“, koji bi ih uistinu najbolje okarakterizirao). Ukrajinskom muškarcu nije problem prići osobi (za koju vidi da izgleda drugačije i da je strankinja), uputiti neki kompliment i pozvati ju na kavu ili večeru. Sasvim je normalno da ne možete niti jedan dan negdje izaći, a da ne doživite takav jedan „ulet“. Pogotovo ako odmah na vama vide da niste „njihova“.
Ono što me otkad sam se vratila u Rijeku neprestano „proganja“ je jedna sličica… Tamo negdje u listopadu, na stanici sam stajala i čekala autobus, dok je na klupici sjedila jedna starija gospođa. Nakon nekog vremena, prišao je muškarac, sjeo na klupicu do gospođe i pitao je hoće li joj smetati ako zapali cigaretu. Na to je ona zamolila samo da zamijene mjesta da dim cigareta ne ide prema njoj. Ja sam stajala, slušala (znam, nije pristojno slušati tuđe razgovore, ali u Kijevu to opravdavam potrebom za učenjem ruskog jezika) i nisam mogla vjerovati! Jeste li takvo što ikada doživjeli? U Rijeci? Hrvatskoj? Bilo gdje?
Već sada znam da će Kijev uvijek biti sjajnim slovima označen na mojoj karti života, kao grad koji me naučio puno toga. Najvažnije što sam naučila je da uistinu nije bitno gdje ste, dok god ste sretni i uživate u životu. Da ljubav ljudima najbolje dokazujete kad su daleko od vas, nekim malim, ali neprocjenjivim sitnicama. I da je ono jedino što pripada samo vama vrijeme. Vrijeme! I vi sami određujete kako ga provesti. Kijev me naučio, a to sad provodim i u Rijeci, da vrijeme posvećujem ljudima i stvarima koje volim i koje me vesele. Umjesto još jedne u nizu iscrpljujućih kava s nekim XY emocionalnim vampirom, bolje je provesti vrijeme uz neku knjigu, film, kazališnu predstavu, što god vas čini sretnima. Vrijeme treba provoditi tako da poslije ne žalite zbog toga s kim ste bili, gdje ste bili, što ste radili…. I da se čitava životna predstava, parafrazirat ću genijalnog Charliea Chaplina, ne završi bez pljeska publike.
Sljedeći put se javljam iz Kijeva, do tada… Paka!
vaša TAHR
Tanja Diklić
