Ispovijed i druge priče

98

Ovaj izbor pripovjedaka, između ostaloga, ispravlja jedan često ponavljan i odavno uvriježen stereotip – da se, naime, Andrićevo zanimanje za prikazivanje bosanskohrvatskoga miljea iscrpljuje i ograničuje na „franjevački ciklus“ pripovjedaka i na vrijeme osmanlijskoga vladanja Bosnom. Proze iz drugoga dijela ove knjige to na upečatljiv način korigiraju, donoseći niz „novih“ tema i likova iz tog svijeta, smještenih u jedno sasvim drugo, postotomansko vrijeme. Od priče Mara milosnica, koja još pripada starom dobu, preko proze O starim i mladim Pamukovićima (koja očigledno kontinuira atmosferu i likove iz Mare milosnice, i koja je po svemu sudeći torzo mnogo veće cjeline, vjerojatno nezavršenog romana „iz sarajevskog života“), pa već klasičnoga Čuda u Olovu, te kraćih priča kakve su Pekušići, Svečanost ili Ćilim, zaključno s maestralnom pripoviješću Bife „Titanik“, Andrić nastavlja ispitivati „condition humaine“ malih ljudi bačenih u te nove, sasvim drukčije historijske, društvene okolnosti i forme življenja. To su najčešće priče o zlu, vječnom i neshvatljivom, o onoj premoći zla u svijetu, za koju će Andrić reći Ljubi Jandriću da se još u mladosti o njoj naučio rasuđivati od Kierkegaarda… Dapače, to su cijele prozne „studije“ o zlu, o njegovim beskrajno raznovrsnim tipovima i oblicima (uostalom, majstorski pripovijedane od početka – od Ispovijedi, U musafirhani, Priče u Samsarinom hanu, Trupa, U vodenici, Mustafe Madžara, Čuda u Olovu), koje preko Mare milosnice, i torza o Pamukovićima završavaju s Bifeom „Titanik“, a u Pismu iz 1920. godine nalaze svoju čudesnu pripovjedačko-„teorijsku“ sublimaciju.

„Prema Andriću piscu valja biti širokogrudniji no što to doista jesmo. Andrić je jednim dijelom svoga stvaralaštva neosporno hrvatski pisac, a kao osoba dovoljno je paradigmatičan da se na njegovom slučaju mnogo toga može objasniti.“ BRANIMIR DONAT

Ivo Andrić, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, rođen je 1892. u Dolcu kraj Travnika. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je i doktorirao 1923. Poslije Prvog svjetskog rata Andrić ulazi u diplomatsku službu te više godina radi kao činovnik u konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka Drugog svjetskog rata dobiva položaj veleposlanika u Berlinu. Nakon raspada Jugoslavije 1941. izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu. Nakon rata bio je poslanik u Skupštini BIH i u Saveznoj skupštini. Bio je i predsjednik Saveza književnik Jugoslavije (1946-1952)

Ivo Andrić počeo je pisati još prije Prvog svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni su u omladinskim listovima i časopisima (Hrvatski đak, Bosanska vila itd.). Početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom ciklusa pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici 1914., te knjigom Ex Ponto 1918. Napisao je nekoliko knjiga pripovjedaka (Nemiri, Put Alije Đerzeleza, Pripovetke itd), eseje i lirsku prozu. Poslije Drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najvažnija djela: Travnička kronika (1945), Na Drini ćuprija (1945) i Prokleta avlija (1954). Godine 1961. Ivi Andriću uručena je Nobelova nagrada za književnost.

Ljevak, knjige bez granice.

Komentari